Српски језик - Вокабулар форум
Srpski jezik - Vokabular forum
09.22 ч. 29.03.2024. *
Добро дошли, Гост. Молимо вас пријавите се или се региструјте.
Да ли сте изгубили ваш активациони e-mail?

Пријавите се корисничким именом или имејлом, лозинком и дужином сесије

Помоћ за претрагу речника Вокабулара
Вести:
Правила форума - Речник - Правопис - Граматика - Вокатив - Језичке недоумице

 
   Почетна   Помоћ Претрага форума Календар Тагови Пријављивање Регистрација  
Странице: [1]
  Штампај  
Аутор Тема: P e č a l n i k - Kratke zavičajne priče  (Прочитано 12831 пута)
0 чланова и 1 гост прегледају ову тему.
Miroslav Mladenovic nasta
члан
***
Ван мреже Ван мреже

Организација:
Osnovna skola
Име и презиме:
Miroslav Mladenovic
Поруке: 57


« у: 13.37 ч. 18.11.2007. »

P e č a l n i k
Kratke zavičajne priče

Miroslav Mirko Mladenović Mirac

Otrgnuto od zaborava

Sve zapise i napisane priče posvećujem svojim nedavno preminulim roditeljima - ocu Blagoji i majki Marici, kao i svojoj supruzi Stojni - Caci, sinu Saši i ćerki Nataši, kao i svim mojim bivšim učenicima i svim planiskim gorštacima Gornjeg Povlasinja — za pruženu pomoć. Da nije bilo njihove pomoći — sakupljena etnografsko istorijska građa iz rodnog zavičaja bi bila uništena i prepuštena zaboravu.

Posebno sam zahvalan svojoj užoj porodici što je imala razumevanje i trpela me preko trideset  i više godina, kada je imala mnoge životne probleme zbog moje ljubavi prema  prošlosti — kulturnom blagu svoga rodnoga kraja, često bez ikakvog razumevanja svoje sredine. 
  
Jun 2007. godine, Vlasitince
Miroslav Mirko Mladenović Mirac  Uča
         

*

Sve priče iz naroda sam zabeležio negde početkom sedamdesetih godina 20. veka dok sam radio kao prosvetni radnik u osnovnim školama u selima Tegošnici, Svođu, Kruševici i Šišavi —sve do početka 21. veka. Veći deo tih priča sam i sam znao još kao dete od svoje babe po majci i majke u svom rodnom planinskom zaseoku Predanča, selo Gornji Dejan.

U prikupljanju priča često su mi pomagali i moji đaci i pojedinci koji su mi ih kazivali iz mnogih susednih sela, kojima ću na kraju i da se spiskom njihovih imenima zahvalim, što smo zajednički ostavili trag narodnog pripovedanja u gornjem povlasinju vlasotinačkog kraja. Mnoge priče sam i sam napisao, jer sam živeo takav život pečalbara.

Službovanjem po selima u vlasotinačkom kraju — konkretno u selima, jer zbog (ne)podobnosti političke nikada nisam mogao ni da pređem da radim u gradu kao nastavnik matematike i evo više od 30. godina nisam nigde ni mogao ništa ni da publikujem — priče su istinite, nekada  pune emocija, nekada šaljive i iskazuju duh jednog vremena života u planini.

Beležio sam i kazivanja bajki i priča običnih ljudi. Da ne bi nestajanjem sela sve ostalo kao zaborav. Odlučio sam i objavio ih pod naslovom  “Otrgnuto od zaborava” u lokalnom listu "Vlasina"- dok je postojao kao glasilo, a danas izlazi kao bilten i nažalost ne postoji više  nikakva mogućnost za ikakvo pisanje dok, kažu, ne odobri ministar kulture — mislio sam na "starog", a nadam se da će se vreme promeniti i da će ipak se ponovo stvoriti mogućnost za pisanje narodnih priča iz vlasotinačkog kraja.

30.maj 2007.godine, Vlasotince
Miroslav Mladenović Mirac Uča


PRIČA O KRČMI

Malo mesto, nekoliko kuća između planinskih litica i jedna krčma u planini. Tu pored nje protiče brza planinska reka. Krčma je napravljena davno. Zidovi su od čakme, a mali prozori samo odaju malo svetlosti, kako bi noću bili putokaz planinskim gorštacima, kao i karavanima sa konjima, da gazeći po visokim nanosima snega, nekada i po opasnim vejavicama, mogu naći sklonište. Na prozorima su i kapaci koji se stavljaju noću, kada se krčma zatvara, jer se dešavalo da u vreme Turaka tu često dolutaju i razni nezeljeni putnici, koji su često pravili kalabalak.

Po pričanju starijih, naročito su bili gadni Turci koji su tu prolazili sa karavanima, jer su tražili Srpkinje kao i blago. Dolazilo je često i do svađe. Vrata krčme su bila od teške hrastovine koja su se zatvarala i spolja i iznutra. Tu je bilo nekoliko drvenih klupa na kojima se sedelo, a na sredini je bio drveni pod koji se noću koristio za spavanje. Stavljala se na njemu slama i ragoža, a pokrivalo se pokrovcima od kozine. U dnu krčme bio je šanak gde se piće služilo stojećki ili se uzimala čaša i pilo sedeći na drvenim klupama. Na kraju šanka bio je jedan stolčić pokriven izvezenim čaršavom za izabrane goste koji su dolazili ili prolazili kroz ovo planinsko mesto.

Kad se vreme malo sredilo, a proterani Turci, potom Bugari i Nemci, kada je došla prava sloboda, krčma je živnula — naročito u vreme vašara, pijačnog dana i u vreme zimskih dana kada su pečalbari bili kod svojih kuća. Potreba za druženjem, da se vidi sa ljudima, da se izvrši neka pogodba, da se proda stoka, da se kupi par volova, da se kapari, da se izvrši navodadžisanje, za sve to služila je krčma u planini.

« Задњи пут промењено: 15.30 ч. 18.11.2007. од pedja » Сачувана
Miroslav Mladenovic nasta
члан
***
Ван мреже Ван мреже

Организација:
Osnovna skola
Име и презиме:
Miroslav Mladenovic
Поруке: 57


« Одговор #1 у: 18.22 ч. 18.11.2007. »

KRSTONOŠA

Krstonoša se izvodi tako što učenici u školi uzmu krstove u ruke i idu po polju. Sa njima idu i njihovi učitelji. Oni idu kroz polje sve dok ne dođu do nekog velikog drveta — zapisa. Tu pevaju molitvu Bogu.

Onda odlaze u selo i prolaze kroz njega. Za to vreme žene uzimaju sito i u njega stavljaju pšenicu. I to sve prekriju peškirom. Kada se pojave učenici sa učiteljima, onda žene bacaju pšenicu na njih. Za vreme te ceremonije učenici pevaju.

ĆIRILICA I LATINICA

Jedan milicioner je regulisao saobraćaj u gradu, dok je drugi kontrolisao saobraćaj na izlasku iz grada. Tako je jedan vozač prekršio saobraćajni propis, pa ga zaustavi ovaj prvi milicioner i od njega potraži lične isprave. Pogledao je i video da je isprava bila napisana latinicom — koju nije znao — pa onda upozori vozača rečima — samo ti nastavi da voziš bez plaćanja kazne, ali tamo dole te čeka drugi policajac koji znaje latinicu — videćeš ti miloga Boga ili plaćaj kaznu ili nemaš kud. Bez obzira što je milicioner bio nepismen, kao planinski gorštak, ipak se snašao u nezavidnoj situaciji-obavljanje posla milicionera.

PEČALBAR NIJE NOSAČ

Na pečalbarskoj stanici u Beogradu veća grupa pečalbara iz vlasotinaškog kraja čekala je malo duže voz za Hrvatsku. Da bi prekratli vreme, tražili su zabavu — izigravajući stanične nosače.

Jedan od pečalbara ide tako pored tek pristiglog voza i naglas viče: ”Evo nosača, evo nosača”. Jedna  lepa gospođa ponudi mu svoja dva veoma teška kofera — da ih ponese do njenog stana. Pečalbar ljubazno prihvati ponudu i njih dvoje krenuše od stanice uzbrdo Balkanskom ulicom.

Išli oni tako išli, ali se put oduži, a stvari pečalbaru otežaše — pa on onako sa stvarima u rukama ljtutito reče:

”Gospođo, ja sam majstor, pust ti ostao tvoj kofer”.

Baci gospođine kofere i hitro se vrati na železničku stanicu. A tu, uz smeh i priču o dogodovštini, podseti ostale pečalbare da se više nikada ne sete da izigravaju nosače kofera.


NA ISPITU

Bio jedan čovek po imenu Cvetko-milicajac, planinski gorštak, koji je sišao sa planine i postao milicajac. Naravno trebalo je predhodno polagati policijski ispit. Tako Cvetko je otišao da polaže taj ispit za milicajce, a sa njim je išao i još jedan njegov drugar Milan. To su bila vremena nepismenosti i prostakluka.

Na ispitu je prvi pred komisijom  izašao Milan. Prošlo neko izvesno vreme. Milan izađe iz prostorije u kojoj se polagalo — onako zadihan i srećan sto je položio ispit.

U hodniku je nervozno šetao milicajac Cvetko-pa onako uplašeno priupita svog drugara Milana.

- Jel burazeru, šta te pitaše? — na to će Milan Cvetku.

- Upitaše me šta je domovina?

A Cvetko će:

- A ti šta im reče?

- Domovina je naša mila mati.

Zatim posle Milana uđe Cvetko da polaže milicijski ispit pred komisijom. Jedan od članova ga upita:

- Ajde Cvetko kaži šta je Domovina?

A Cvetko će ko iz topa:

- Domovina je Milanova mila majka.

Svi članovi komisije grunuše u smeh, pa mu posle rekoše — ajde idi položio si ispit.
« Задњи пут промењено: 20.39 ч. 18.11.2007. од pedja » Сачувана
Miroslav Mladenovic nasta
члан
***
Ван мреже Ван мреже

Организација:
Osnovna skola
Име и презиме:
Miroslav Mladenovic
Поруке: 57


« Одговор #2 у: 11.29 ч. 19.11.2007. »

DVA BRATA I SESTRA

Imala dva brata sestru i mnogo su je voleli. Svuda su je sa sobom vodili i sve joj kupovali. Tako, na jednom vašaru ona ugleda srebrni nožić i zamoli braću da joj ga kupe, sto oni i učiniše. Ali, snaje su bile zavidne što im muževi stalno vode zaovu, a one sede kući.

Zbog toga se žena mlađeg brata digla jedne noći iz kreveta, uzela zaovi onaj srebrni nožić i sa njim ubola devet grla njihove stoke i ubola svoje dete. Onda ode i pozove muža:” Diž’ se Pavle, da vidiš kakav je zulum napravila tvoja seja. Ubola je devet grla naše stoke i ubola naše milo čedo. Evo joj ga krvav nož pored nje, što ste joj ga kupili na vašar.”.

Braća odmah napadoše sestru — zašto je to uradila. Ona se jadna klela i branila da nije to učinila. Kada joj to nije pomoglo rekla je braći:”Uzmite dva konja pa me vežete da me rastrgnu.”.

Oni su tako i učinili, i dok su je vezivali sestra je klela: ”Kuda padnu moje kose, tuda da porastu gore, kuda padnu moje ruke, tuda da porastu dve topole, gde padnu moje oči — da izađu dva kladanca studene vode, gde padne moje telo tu da se otvori crkva samotvorka”.

Posle izvesnog vremena razboli se snaja, ona sto je izbola devet grla svoje stoke, i sto je izbola svoje čedo. Devet godina je bolovala, ležala, svuda se lečila, pa se seti da je vode u zaovinu crkvu. Kada su je odveli tamo, onda se crkva zatvori: ”Nema mesta za tebe Pavlovice da uđes, jer ti si mene sa braćom zavadila, neka te Bog kazni da odeš u pakao, u najgorim mukama, za božju pravdu i zulum koji si učinila i mene okrivila pred mojom braćom”.


PRIČA O BORINOM DOLU

Nekada  je u selu bila borova šuma, pa i danas ima ćutuci od ostatka te sume — ugljenisani po dolinama. Bile su dve seobe sela. Po tim borovima se smatra da je po legendi selo dobilo ime Borin Dol. Prvo selo je zaseljeno na mestu zvanom Selište, a drugo seljenje je bilo 4. kuće dalje, a treće seljenje u zaseoku Čukurovci iz Gornjeg Dejana (prizetak-Čukuri). Rašinska familija je dobila ime jer se doselila iz Raške. Otac deda Milije Stanojevića živeo je 90 godina, a umro 1960. godine, pa je rođen 1850 godine, a deda Stanoje se doselio iz sela Dejana od Čukurove familije. Treće mesto seljenja je bilo u Tupanskom Delu (3 kuće dalje). Mnogi stari ljudi pamte da je 1902. godine u Borinom Dolu bilo 13 kuća. Tako je kao stari ratnik u moravskoj diviziji bio i solunski borac poznati deda Vlajko. Prešao je pešice preko Albanije. Ratovao je u Moravskoj  diviziji II poziv, III puk, III bataljon, III četa. Prvo je krenuo od Niša u Prokuplje, a onda u Žitkovac, prema Beogradu, pa iz Gučeva niz Drinu.

Onda je 1915. godine iz Beograda krenuo u Han, Surdulicu, Krivu Feju, Besnu Kobilu, pa preko Podujeva i Kosova u borbu u Albaniju. Vratio se živ i zdrav. Ispričao mi je da su prilikom prelaska preko Krive feje i Hana seljaci upozoravali na ovakav nacin srpsku vojsku: ”Kad se teraju ovce preko reke onda je pešadija, a kad se teraju goveda onda je artiljerija”.

To se isto radilo u našim krajevima, i danas postoje mesto Hajdučki kamen — gde se terala stoka radi upozorenja naše vojske od neprijatelja. U to vreme u mladosti se sviralo na saborima: zurle i tupani, a klane (klarinet) je izašao 1909 godine, a trubači su počeli da sviraju 1920.godine. Deda Vlajko nije baš imao dobro pamćenje  pa je njegovo kazivanje bilo konfuzno i nedorečeno.

Kazivač: Vlajko  Stanojević  rođen 1892.godine, zapis  priče 1977.g
 
                       
                           
PRIČA O PEČALBARIMA


Pečalbari su uvek bili šereti i smehom su u šali rasterivali svoju nostalgiju za rodnim krajem. Među šeretima bio je poznat majstor Grada iz jednog planinskog sela. Tako jednog dana taj majstor dobi pismo od svoje žene Verice — koja je bila nepismena. Pismo su pisala njihova deca koja su baš bila pošla u skolu. Gazda iz Vojvodine — lala, pomalo je bio radoznao šta to u pismima pišu žene njegovih majstora — zidara. Tako se jednom obrati drugom  majstoru Jordanu —takođe  šeretu i zamoli ga da jednom majstor Grada pročita šta toliko piše u pismima njegova žena. I majstor Grada tako jednom dobi pismo i poče izmišljajući sadržaj da čita — Zdravo Grado, dojdi dom, svaki d’n mi sl’ze teku na jastuk ko reka, est’k će da se skapa od čekanje dok ti dojdeš. Svaki d’n košulju turam pored mene tvoju i sas bosiljak je kitim da mi miriše na tebe po celu noć, k’d od tuge ič nemogu da spim. –- Gazda onako setno uzdahnu — e pa majstore to su prave žene, a ne kao ove naše vojvođanke.

Dalje Grada nastavlja sa čitanjem: — Ovamo Grado je padal grad i sve uništil vinograd u Đurkindol, čitav ektar grozje će propadne. Na to će gazda: — Tu, tu, kakva  šteta. Dalje majstor Grada nastavlja sa čitanjem pisma: — Imamo veliku štetu od petnaest junica, ed’n je lipsal, a edna krava je bolna. Na to će s uzdahom gazda ponovo: — U, u, kakva šteta, a sa njim su uzdisali i ostali majstori, tako su pravili društvo gazdi u sekiraciji za propalim vinogradom i uginulom junicom. Naravno da je to mesto Đurkindol jedan planinski vis na obroncima planine Cemernik — Bukove glave sa puno paprati i bukove šume, a u selu se mahom u to vreme čuvale samo krave  ili volovi za vuču i obradu zemlje. Tako su pečalbari pravili i zbivali šale na svoj težak život u bedi i nemaštini u planini. Šale su bile njihov najbolji lek.
« Задњи пут промењено: 12.00 ч. 19.11.2007. од pedja » Сачувана
Miroslav Mladenovic nasta
члан
***
Ван мреже Ван мреже

Организација:
Osnovna skola
Име и презиме:
Miroslav Mladenovic
Поруке: 57


« Одговор #3 у: 19.39 ч. 19.11.2007. »

    10)   Kazandžija i Veljko
Veljko je mnogo voleo rakiju i kupio je kazan za pečenje rakije. Tako, po običaju, pozva komšije da ih počasti zbog te kupovine.
Tako, pošto je sa svojim komšijama malo više popio, reši da oproba kazan. Ali, u pripitom stanju je zaboravio da sipa komine i podlošio je prazan kazan. U toj radosti, Veljko je ložio i pio, a da uopšte nije primetio šta je uradio. I čekajući da rakija poteče, nije ni primetio da mu je kazan izgoreo.
                    Miroslav Mladenovic Mirac
1.jun 2007.godine Vlasotince



11)               Izgubljeni novac

Jedne večeri je Cvetko milicajac izgubio novac na autobuskoj stanici.  Kada se svetla upalisše- Cvetko otide da ga trazži pred kafanom. Pridje tako neki prolaznik- pa ga upita:
-Je li, Cvetko sta tražiš?
-Tražim novac-reče Cvetko.
-Pa gde si ga izgubio?-upita ga prolaznik ponovo.
-Na autobuskoj stanici-odgovori Cvetko’
Na to će prolaznik:
-Što ne ideš tamo da ga tražiš, nego ovde ispred kafane?
-na to ce Cvetko:
-Zato što ovde ima svetla, a tamo nema-i nastavi i dalje da traži izgubljeni novac.
     Miroslav Mladenovic Mirac
1.jun 2007.g vlasotince 




12)   Vesela strana  tužnog života pečalbara

Kada se odlazilo u pečalbu (pečalovinu)- u ciglarima i zidarima van svojih kuća, daleko od porodica, daleko od doma, daleko od onih za čije se srce kuca, za koje se znoj proliva uz ciglarski kalup, ciglarsku mašinu, uz malter i zidarski čekić, onda pečalbar (pešalovnik)-od te “pečalbe” i “pečala” (tuge), kako bi se olakšale teške muke i zivotna odricanja, onda se krene na takozvane zajebancije (šale). Zajebava se , šali se na duhovit način- da se niko ne uvredi -a bogme često i na svoj a i tuđ račun.

  Posle teškog radničko- pečalbarskog znoja, pored zajebancija, negde po vrbacima i kafanama – pije se rakija, a danas i pivo. Tu se prepričavaju dogovdoštine, masni vicevi i prave zajebancije na svoj i tuđi račun, tu se smeje i ispražnjava tuga, da bi se uz pesmu i podsetilo na dalekost od svojih najbližih ukućana. Setne su to pesme od kojih nekada i suza kane niz pocrnelo i oplanulo lice od teškog rada i preteranog sunca, koje peče od svanuća do zalaska u žeškim letnjim danima.

 Tako u tuzi rade i žive pečalbari, njihova srca kopnu ko uvele ruže, a onda kada se padne u tugu, uvek se okrene na zajebancije i pesmu, tako se zaboravi na žuljeve ruke, na dalečinu –daljinu, od dečice i žene, na toplinu porodičnog ognjišsta-od ranog proleća čim okopne sneg do kasne jeseni kada počnu prvi mrazevi. Osetio sam sa četrnaest godina pečalbu, oseto je kao dete, kao momak I na kraju iz nužde kao porodičan čovek, kada sam morao kao intelektualac zbog svog uverenja-slobode mišljenja i izražavanja, bio prinuđen na težak rad i zivot-jer sam bio izbačen iz škole i bio proganjan na najgori mogući način.


Pečalbari su veseli ljudi, punog života i prijatne naravi, puni su optimizma za život. U proleće kada se pozdravlja sa porodicom uvek se nadaju dobroj zaradi, pa se tako iz pečalbe dolazi sa punim novčanikom i donosi radost u sirotinjskim kućama. Ta vedrina ih održava da izdrže tešku samoću I težak pečalbarski rad od izlaska do zalaska sunca. U zivotu sam I ja to nosio, pa sam manje patio zbog mnogih učinjenih nepravdi mojoj porodici i meni zbog moje nekadašnje borbe za socijalnu pravdu i slobodu mišljenja i izražavanja-ideala o kojima u biti nosi svaki nepismen i polupismen pečalovnik-pečalbar, jer oni su slobodni ljudi koji tako u slobodi su navikli da žive u planini i u belom svetu, pa je i sloboda bila naš najveci ideal života.

 Samo njihov život je zbog njihovog niskog i uskog primitivno socijalnog statusa, ograničen na manje društvene grupe, pa se zato za one uzvišene slobode mnogo i nezna. Da bi se nekako lakše podnosile nedaće i tuga, kako u planini, tako i u pećalbu, onda se pevalo, igralo, zajebavalo-šalilo, gledala se vedrija strana života, a time se zaboravlja i glad i tuga i težak fizički rad. Beležeći narodne umotvorevine, počeo sam da beležim, a pomalo i sam da kao učesnik toga života-sam stvaram, sve te dogodovštine, te zajebancije-šale običnih ljudi iz njihovog zivota u planini i pečalbi-da ostane kao trag vremena života jednog pokolenja.

Kada sam pisao, bio sam skeptičan, zbog težine i okolnosti beleženja starina-bila su loša vremena za nacionalna osećanja i njihovo iskazivanje, svako se plašio posledica tada jednopartiskog jednoumlja, ali izgleda da se ipak, koreni čoveku kad tad ponovo moraju povratiti, da nebih se izgubilo njegovo nacionalno obelezje, njegovo postojanje.

Miroslav Mladenovic  Mirac
Сачувана
Miroslav Mladenovic nasta
члан
***
Ван мреже Ван мреже

Организација:
Osnovna skola
Име и презиме:
Miroslav Mladenovic
Поруке: 57


« Одговор #4 у: 21.18 ч. 19.11.2007. »

                      Priča iz učionice
Zvoni školsko zvono. Negde ga zovu klopotar, negde klepetuša. Naravno da je to zvono koje nosi ovan predvodnik, ispred stada ovaca. Služitelj, onaj što zvoni za početak časa bio je sve i sva u školi. Spremao je učenicima učionicu za rad, u furuni pekao beli hleb, jer su sva deca oskudno živela u planini. Često su deca taj beli hleb zvala samun. Svi su u svojim kućama jeli cčarvčan hleb, bilo od bele ili žute carevice, a neki i od raža. U Moravi carevicu su zvali mumuruzom, a kasnije kad su počeli učiti biljke saznali su da je to beli i žuti kukuruz.
   

    Služitelj, u školi je bio vesele naravi. Igrao se sa decom. Jedva su čekali da odu u školu jer su to deca pečalbara, pa im je služio kao zamena za očeve. Odmori su bili veseli i u vreme kada se služio beli hleb iz furune sa kačkavaljom, koga su delili preko Crvenog krsta.


    Kada je rebalo da se naseku drva i unesu u učionicu svi su pomagali služitelju, a on se radovao kao malo dete. Jednom nedeljno nekada konjem koga je pozajmljivao u selu, nekada i pešice silazio je sa planine da bi učitelju kupio novine, doneo školsku i seosku poštu, a usput bi doneo i belo brašno koje se dobijalo preko  Crvenog Krsta. Kupovao je i soli, sećer i ostale potrebštine bilo za učitelja ili nekog iz sela, jer ljudi nisu tako često silazili sa planine.
Osećao je služitelj koji dečaci i koje devojčice su bili do ušiju zaljubljeni, ko je kome simpatija, pa ih je često zadirkivao rečima: "ovaj ti je momče, ovoj ti je devojče". Crvenilo se od stida, ali se smejalo i tako doživljavala radost detinjstva.

    Nikome nije smetalo što se živelo u bedi, oskudici, žto se išlo u pocepanoj garderobi, sa svinjskim opancima, često puta išlo se i sa pocepanim opancima. Lica su bla ozarena i svi su bili srećni. Nosila se po jedna torbica za hleb sa sirom i lukom, a u drugoj torbici se nosila tabla i pisaljka, a kasnije sveske, olovke i gumica, bukvar i ostale knjge. Naravno, sve to je zavisilo od imućnosti porodice.
Veseli čičica, onako sa osmehom, sa zvoncetom u torbi, često je nestašnu decu molio rečima:"ajte moje ovčice, moji jaganjcici u red, sad će uča da stigne".

    Naravno, kada se pojavljivao brkati učitelj, svako je znao svoje mesto za postrojavanje, skidao kapu sa glave, gledao u zemlju i pokorno ulazio redom jedan po jedan u učionicu. Seoski uča je obavezno imao prut u ruci. Svako od dece koje je iskazivalo nestašluk, bilo nedisciplinom na času-dobijala se  batina, bilo po prstima ili po šakama. Neko je čučao u ćošku na zrnima pasulja. Takve su bile metode vaspitanja, jednog patrijahalnog vaspitanja, jednog patrijahalnog vremena zivota u porodici i u drustvu.

    Roditelji su u planini bili zauzeti težackim poslovima na oskudnoj zemlji, a većina posto nije mogla da preživi -odlazila je u pečalbu, mahom ciglarsko-ćeramidžiskim. dunđersko-zidarskim, pinterskio-kačarskim i drugim poslovima. Tako je seoski uča preuzimao sve uloge u vaspitanju dece planinskih gorštaka. Ako se i godišnje jednom dolazilo u školu, nepismeni roditelji su često uči govorili:" Ti učo, samo ako ne sluša, prut u ruke pa tepaj, mora da slušaju i da uče sve što im ti narediš". Svako dete se plašilo batina, a i pretnja očeva da će ih povesti u pečalbu- a tamo se crnčilo od jutra do mraka, što je bilo neizdrživo za nejaku decu.


Zato je bilo lakše u toku leta, za vreme ferija čuvati stoku, pomagati majkama oko sakupljanja sena, kopanja, žetve i vršidbe, nego gladovati negde po vrbacima, i peći se na suncu od jutra do mraka, tamo negde daleko od kuće, u pustu pustoliju, kako se često zvala pečalba. Zato se nekada dobro učilo, bilo poslušno na časovima, jer se za drugi svet nije ni znalo.


Kada bi se ušlo u učionicu nije se čula ni mušica. Niko nije smeo ni da pisne. Iz drvenih bukovih klupa, skamija u kojima smo stavljali torbice i kape, često smo znali da zaboravljamo, bilo torbicu sa knjigama ili kapu, pa se moralo vraćati i po više kilometara po njih pa nazad u školu. Naravno pešacilo se  daleko do planinskih ćuvika i mahala, i preko deset kilometara u oba pravca. Svi su morali da čekaju, nekada stojecć u redu, nekada sedeći, dok se vraćao onaj, jadni zaboravko koji je odlazio po knjige ili zaboravljene kape.


Naravno posle časova, svaka mahala i zaseok je imao vođu puta - a koji je bio kao neki četovođa, koji je postrojavao i vodio računa o disciplini i ponašanju učenika od kuće do škole i nazad. Svako je morao da skine kapu i u glas se javi i otpozdravi sa “dobar dan”, kada se prolazilo pored neke starije osobe. Prilikom pozdrava pojedinačno, ukoliko se sretne neko od bližnjeg, uz dopuštenje đačkog starešine, izillazo se iz reda, pozdravi, ljubljenjem u ruku i onda ponovo vraća u red.


Na klupama su se stavljale sveske u kojima se pisalo, kao i mastilo i perce za pisanje. Naravno da je mastiljara od stakla imala posebno udubljenje na klupi. Naravno  da su nekada, od umora na težačkim poslovima, nejaka deca često i zaspala na klupi, naročito kada je grejalo toplo sunce kroz okna prozora.

Nestašluk dečaka  u učionici je bio i nameran. Tako bi se skretala pažnja na sebe. Narocito da bi se napravilo važnim pred devojčicama, da se iskaze hrabrost. Nije bilo važno da li će se dobiti batine od učitelja ili čučati u ćošku učionice. Oponašala se muškost, snaga, hrabrost, jer su to bile vrline muškaraca u planini. Ko može više da podigne teret, ko može više da ponese vreću žita u vodenicu, ko može veći naramak drva da donese na ramenu, ko moze koga da u rvanju pobedi i bude najači u selu među muškarcima, bilo momcima ili onih u snazi, ili oženjenih. To su bile vrednosti života dečaka, kojima su bile u njihovim glavama kada su bili u učionicama. Dečaci su prikazani kao nestašni, vizžljasti, bistrih crnih očiju. Devojčice nisu u početku išle u školu. NJima je određeno mesto u zajednici, da budu poslušne,da rade u polju i kući, da čuvaju stoku i spremaju dar za udaju. Za njih je u tom vremenu u planini škola bila suvišna. Nekako stidljivo, prvo se počelo sa četvorogodišnjom, pa onda sa osmogodišnjom školom. Kako je civilizacija stizala u ova planinska sela, tako se promenom planinskog gorštaka u nacinu života menjala i svest o potrebi školovanja dece bezobzira na pol.


Devojčice su bile mahom stidljive, povučene. Obučene u skromnu seosku nošnju. Na sebi su nosile pletene džemperiće, zabrađene maramama- nosile su kike i dugu kosu, a suknje su im bile izatkane od grubog sukna, da bi kasnije nosile i vutare i vezane košulje. Siromašnije devojčice su nosile košulje i suknjice od konoplja-lana, a bogatije su nosile kosulje i suknjice od pamuka . Sve su devojčice nosile na nogama isključivo svinjske opanke, potom kao i dečaci, a kasnije su se nosili gumeni  pirotski opanci, potom sandale u toku letnjih dana- kada se odlazilo na vašare. Kada  se čuvala goveda i ovce, išlo se boso. Kako dečaci tako i devojčice nosili su kitnjasto vezane pletene čarape od vune.


I danas zvoni zvono, ali električno, da se ulazi u učionice. Danas su neka druga vremena života. Dešaci i devojčice se i dalje igraju, tamo gde se nekada igralo ispred škola u dvorištu.
Nažalost škola je sve manje u planini, učionice su ostale puste, pa je i ostao zapis nekada dečaka u jednoj od tih učionica, nekada u planini, danas seoskog uše, koji se uvek seća, svega i priče iz učionice, kada se zvoni za ulazak dečaka i devojčica u učionicu.


Seta, uzdah i uspomene i danas naviru uči, kada ispred sebe često u učionici pogleda ta vesela i razdragana dečja lica u jednoj od današnjih učionica u jednoj seoskoj školi pobrđa. 
                   Miroslav Mladenovic Mirac
1.jun 2007 g Vlasotince 


Сачувана
Miroslav Mladenovic nasta
члан
***
Ван мреже Ван мреже

Организација:
Osnovna skola
Име и презиме:
Miroslav Mladenovic
Поруке: 57


« Одговор #5 у: 21.19 ч. 19.11.2007. »

Svaka cast na uredjivanju ove moje teme. Pozdrav Miroslav mladenovic
Сачувана
Pedja
администратор
староседелац
*****
Ван мреже Ван мреже

Пол: Мушкарац
Организација:
DataVoyage
Име и презиме:
Предраг Супуровић
Струка: програмер
Поруке: 1.958



WWW
« Одговор #6 у: 23.12 ч. 19.11.2007. »

Sad imam drugi problem. Ne znam da li si i ove tekstove odnekud preuzeo kao sto si preuzeo recnik sa vlasotinackog foruma pa samo potpisujes kao svoje ili si ih zaista sam sakupio?
Сачувана

Miroslav Mladenovic nasta
члан
***
Ван мреже Ван мреже

Организација:
Osnovna skola
Име и презиме:
Miroslav Mladenovic
Поруке: 57


« Одговор #7 у: 11.02 ч. 20.11.2007. »

Dragi Pedjo
Nisam ukrao sa foruma ni[ta nego sam fotokopirao*ima na fotokopiji www.vlasotince.com/ a nazalost ako zelis da me vre]as ja bi te zamolio da pogledas sa vlasotina;kog foruma/jer su mi sve obrisali ali ih ima vecina objavljenih u lokalnomnlistu @Vlasina@ a imam ih i u sveskama koje sam bele\io  rukopisom i mojih u;enika koji su pisali i li;no pisanje. Posto me Ti vredja] i omalova\avas a mozda  trazis na;in da me  se omalovazavanjem me proterate sa foruma. Meni nista nesmeta vase omalovazavanje i sam 'u dostojanstveno kao ;ovek u ime sb\voga morala i profesije da napustim ovaj forum ako mi se neiyviness za uvrede. Pozdrav. Miroslav Mladenovi' Vlasotince.
Imam moralnu obavezu da objavim sve pri;e zbog mog naroda ne zbog sujetno bolesnih ljudi u Vlasotincu. Prvo kada se o9bjave sve pro;e pa onda 'emo javno progovoriti u drugim novinama javno i ne'emo se kriri iya sifri kao kukavice. 20.novembar 2997,goine Miroslav mladenovi' mmirac@ptt.yu
Сачувана
Miroslav Mladenovic nasta
члан
***
Ван мреже Ван мреже

Организација:
Osnovna skola
Име и презиме:
Miroslav Mladenovic
Поруке: 57


« Одговор #8 у: 10.11 ч. 21.11.2007. »

17)           bajka o Zmaju

Bila jedna  žena pa imala dva sina i jednu ćerku. Jedne večeri kad su braća došli-pitali su majku:“ Mamo, zašto naša sestra ne donese hleb na njivu, kad oremo“,  a ona je rekla:“Donela bi no nezna put-braća su odgovorila’Mi ćemo pustiti brazdu, a ona neka dojde po nju u polje. Ujutru su braća otišla u njivu, ali kad to Zmaj spazi, on uze pa pusti brazdu kod njegovog skrovišta. Kad je sestra pošla da nosi hleba braći ona nije znala po koju brazdu treba da ide. Sestra je krenula po zmajevoj brazdi pa je on uhvati i uze za devojku. Kad su braća došla sa oranja, upitala su zasto sestra nije donela hleba. Majka im je rekla da im je sestra ujutru rano rano krenula da im odnese hleb. Braća se međusobno pogledaše i nađoše u čudu-kud li je to otišla njihova sestra. Krenuli su da je traže. Kad su stigli do Zmajeve kuće-skloništa, videše da je ona kod Zmaja. Posle toga majka je rodila još jednog sina. Kad je taj sin odrastao upitao je majku zašto mu ne rodi sestru ili brata. Tada mu majka objasni šta se dogodilo sa njegovom sestrom i njegovom braćom-da ih je Zmaj zarobio. Tada je taj najmlađi sin otišao u zmajevo skrovište, ubio Zmaja i oslobodio sestru i braću svoju od ropstva. Odveo ih je kući, majka je bila presrećna i radosna-pa su svi složno nastavili da žive srećno i zajedno.

                     Miroslav Mladenović Mirac

2.jun 2007.g Vlasotince

 
/nastavak/ Kratke  zavicajne price-Pecalinik
18)            Mukške i ženske  čarape

Dva pečalbara rešila da se vrate svojim kućama. Stigli su vozom do Leskovca, a odatle krenu pešice za Vlasotince. U staro vreme pečalbari su, na putu za svoja planinska sela, kada bi od Leskovca pešice stigli do Boljara, tu i odspavali. Naravno, spavalo se na drvenim podovima, u određenim kafanama.

Za autobus se nije ni znalo. Kada su se pojavili prvi autobusi u našem kraju jedan je prevozio putnike za Crnu Travu, jedan za Pirot. Mnogi  od sirotinje se nisu vozili autobusom. Posto nisu ni znali kako se vade karte otresitiji od  ona dva naša  pečalbara pošalje onog drugog da izvadi karte, a on navodno, mora da ode u nužnik. Kada se ovaj , ipak, snašao i kupio karte, dobio je jednu crvenu a jednu plavu.

Na to će mu onaj šaljivdžija postaviti pitanje:“A bre braco, pa ti si izvadio jednu mušku i jednu žensku kartu, trči promeni i uzmi još jednu mušku kartu, dok ti autobus ne pobegne.

Ovaj potrča prema šalteru, ali kada šaldžija poče jako da sesmeje na sav glas, onaj drugi pečalbar shvati prevaru. Uz zajednički smeh popeli se u autobus i veselo putovali autobusom do svog sela.

                       Miroslav Mladenović Mirac

3.jun 2007.g. Vlasotince

 

19)            Konj sa osam nogu

 

Išla dva dečaka iz škole i vodila razgovor o konjima. Tada će jedan dečak drugome postaviti pitanje:“Koliko nogu ima konj?“ Ovaj  drugi odgovara-ima osam nogu. Pa kako to reče prvi, dok ga drugi sa čuženjem samo gleda.

-Pa ovako: dve prednje, dve zadnje, dve leve i dve desne, pa to ti je ukupno osam nogu-reče prvi dečak.

   Miroslav Mladenović Mirac

3.jun 2007.g Vlasotince

 

(20)                           Pop  i sluga

 

Imao pop slugu, koji je lepo svirao u duduče-frulu. Taj sluga je čuvao koze i kad god ih je terao na pašu one su po celi dan igrale, dok je on svirao u duduče’frulu. Uvek su se uveče vraćale gladne sa paše. Pop je to primetio i rešio se da prati slugu. Pop se sakrio u šipražje. Kad je sluga počeo da svira, sve je zaigralo-koze i popi trnje. Kad se vratio kući ispriča popadiji kako je bilo.

Uveče su pop i popadija terali slugu da svira, ali je ovaj postavio uslove-da se pop popne na tavan i da  veže čuturu na leđima, a popadija da se takođe veže grebencima za češljanje kučina-lana, a popadija da se sakrije u vunu u kovčeg. I kad je sluga počeo da svira, svi su se razigrali. Pop kako je skakao-pao je sa tavana i ubio se, a popadija se ubila od grebenci’a popadiče je ostalo i onda se sluga oženio sa popadičetom.

21)                 

           Dva trgovca

Bila dva trgovca a jedan od njih imao lepu  ženu. jednoga dana opklade se da provere koliko je ta žena bila poštena. Neoženjeni trgovac smišljao je planove kako da pridobije ženu onog drugog.

Bio je zabrinut da neće uspeti u opkladi. Neka baba mu rekla da će mu pomoći da dobije opkladu. Ona je pozvala tu ženu kod sebe,  zagrejala vodu i ponudila joj kupanje. Dok se kupala, baba je primetila da ta žena ima beleg na leđima i to prenela trgovcu. Ovaj je to iskoristio da prevari svog kolegu, kazavši mu  da je spavao sa njegovom ženom i tako saznao za beleg. Mužu bi žao da zbog preljube ubije svojuenu. Duboko su zašli u planinu,  rešili su da se malo odmore. Žena je zaspala, a kad se probudila videla je da je ostala sama. Pronašla je neke jabuke, pojela ih, odmah su joj izašli rogovi. kada bi jela divlje jabuke, rogovi su joj odmah nestajali. danima je lutala, a onda naišla na na carski grad. otišla je na pijacu i prodavala jabuke. naišla je careva kći i htela je da kupi jabuke. Čim je careva kći pojela jabuke izašli su joj rogovi. car je nudio veliku nagradu onome ko je izleči. Izlečivši carevu kćer, pošto joj je dala divlje jabuke, žena je jedino htela kao nagradu čin načelnika u gradu gde je njenog  muža .  Kada je to dobila naredila je da se baba i i tgovac pogube. Svoga muža pitala je gde mu je žena. priznao joj je- zbog velike ljubavi nije hteo da je pogubi zbog prevare. Ona mu je pokazala beleg i nastavili su daive u srećnom braku do kraja života.

 

 

 

22)               Crtice sa popisa

Aprilski popis stanovništva i domaćinstava 2002 godine imao je i svoje vesele strane. Pored popisa stanovništva vršen je i popis kuća i stočnog fonda na selu. U vezi s tim događale su se mnoge  interesantne dogodovštine naročito u domaćinstvima koja su u prošlosti imala problema sa otkupom posle Drugog svetskog rata.

Tako je u selu Trupalu, u niškoj opštini popisivač stoke i stanovništva upitao osamdesetogodišnjeg starca:“Koliko imate krava?“ Na to mu je starac ljutito odgovorio:“Da si mi gi ujutro naranija ili napojia, pa da ti kažem kolko gi ima“. Kod starca se pojavio strah, da mu kao kod posleratnog popisa ne oduzmu stoku jer je smatrao da se popis vrši radi toga.

Drugi slučaj se dogodio u selu Svođe. posle povratka ćerkesa posla iz fabrike u vlasotincu, majka je počela rečima:

„Ćero beše popisna komisija i kude nas, i sve sam im rekla -i kolko smo članova, i kvo imamo od stoku. Reko im da imamo jednu kravu i četiri kokoške..“

Ćerka je prekide nervozno’majke a k’d pojedoste petla?

majka joj odgovori iznenađeno i zbunjeno-Ma ćero, pet’l je živ, ali oni me za njega uopšte nesu pitovali, nego samo za kokoške.

Treći slučaj se desio u jednoj radničkoj porodici, doseljenoj iz sela prisjan u vlasotince. Kad je otac došao  sposla sin mu se još sa vrata pohvalio:

-tato beše popisna komisija i ja im sve reko, tako da se ne sekirate da ćemo da platimo kaznu, što ni plaše onija iz televiziju da svaka porodica mora da primi popisnu komisiju, a koja toj neučini će se kazni.

Otac priupita sina:

-Pa šta su sve popisuvali?

Na to  će sin-Upisaše ni svi u porodicu, kolka je kuća, kuj se od nas s kvo bavi, dal imamo kokoške.

-A ti, kvo im reče, kokoške još nemamo u kokošarnik.

Na to će sin-Ja im tato reko da gi popišu, a mi će gi ionakoj sledeće nedelje kupimo.

-Ubavo sinko, mi gi još i nemamo, i kuj znaje dal će gi i imamo, i ti si gi već prijavio komisiji da gi popiše-zbunio se otac.

 /nastavak/

Сачувана
Pedja
администратор
староседелац
*****
Ван мреже Ван мреже

Пол: Мушкарац
Организација:
DataVoyage
Име и презиме:
Предраг Супуровић
Струка: програмер
Поруке: 1.958



WWW
« Одговор #9 у: 12.31 ч. 21.11.2007. »

Nisam ukrao sa foruma ni[ta nego sam fotokopirao*ima na fotokopiji www.vlasotince.com/

Ja sam sad veoma zabinut zbog tvog veoma blago receno neobicnog poimanja autorskih prava, kradje i slicnih protivzakontiih radnji.

Nemoj na nas sajt ostavljati nijedan tekst kome ti nisi jedini i iskljucivi autor.
Сачувана

Тагови:
Странице: [1]
  Штампај  
 
Скочи на:  

Покреће MySQL Покреће PHP Powered by SMF 1.1 RC2 | SMF © 2001-2005, Lewis Media Исправан XHTML 1.0! Исправан CSS!