Evo detaljnijeg obrazloženja od Klajna (NIN br. 2780, 13. april 2004). Uzgred, tekst je počeo oko napisa u
Politici, kojoj se javio neki pametnjaković žaleći se da su transkripcije
Čezare, Frančesko, Mateuči, Kroče, Del Činkve itd., koje se pojavljuju u romanu ’Pokojni Matija Paskal’ u izdanju
Politike i
Narodne knjige, pogrešne jer „u italijanskom jeziku ne postoje ni slovo ni glas
č“. Roman su prevodili dvoje italijanista s Filološkog fakulteta u Beogradu, a naš pametnjaković, kao šlag na torti,
zna zašto su imena napisana baš tako, i u nastavku mrtav ’ladan navodi da su prevodioci „svakako svesni koliko je ovakva tranksripcija netačna“, ali su „morali da je se pridržavaju sledeći pogrešnu odredbu iz Pravopisa srpskog jezika od 1993. godine“!
Elem, evo povećeg odlomka iz teksta (mogao sam da izbacim bar još prvu rečenicu, ali mislim da je zaista slikovita
):
...Kad bismo se prema saobraćaju odnosili onako kao prema jeziku, našao bi se uskoro neki mudrac da grdi vozače što propuštaju pešake na pešačkom prelazu, sledeći pogrešnu odredbu Zakona o saobraćaju, umesto da ih gaze i tako ubrzaju protok vozila.
Naravno da „u italijanskom jeziku ne postoje ni slovo ni glas č“, ali ne postoje ni slovo ni glas ć. Postoji suglasnik koji se beleži slovom c ispred e ili i, po izgovoru nešto mekši od našeg č, ali nesumnjivo različit od našeg ć. Za njega je odavno i definitivno usvojena transkripcija č, kao što svedoče primeri Mediči, Bokačo, Leonardo da Vinči, Čelini, Vespuči, Beatriče, Čimaroza, Pučini itd., ili muzički termini violončelo, rečitativ, činele, (klavi)čembalo i drugi. Tako je bilo u Pravopisu iz 1960, tako je i u današnjem.
U međuvremenu rasle su generacije „ućenika“ koji ni u domačim rećima nisu baš jasno razlikovali te dve naše nesretne afrikate. Tako je gradić Čilipi kod Dubrovnika, poznat po aerodromu, redovno prekrštavan u „Ćilipi“. Za italijanske reči izgleda da je preokret došao u godinama pred Drugi svetski rat, kada je bio aktuelan italijanski ministar spoljnih poslova Galeazzo Ciano, Musolinijev zet. Srpska štampa listom ga je nazivala Ćano, umesto Čano kako bi trebalo. Posle rata, kad se po celom svetu proširio italijanski pozdrav ciao, kod nas je primljen u obliku ćao. Sada je kasno da ga menjamo u čao, ali nije kasno da uvedemo kapučino umesto raširenog ali pogrešnog „kapućino“.