Čini mi se da je hteo da kaže da nikakva pravila neće ekavcu pomoći da nauči da govori ijekavski bez greške.
A, o tome se radi. Pa ne znam, pravo da vam kažem, nisam nikada ni video ekavce kako se trude da nauče ijekavski pa da ih pitam kako im ide.
A i u govoru ima mnogo primera poput htjeo, voljeo, vidjeo i slično, mada mi se iz ličnog iskustva čini da je to više karakteristično za Bosnu.
Tačno, i to je odlika onih dijalekata koji nemaju pravilo o refleksu „i“ ispred „o“ nastalog od „l“, već je u njima tu refleks kratko „je“.
Ijekavski su dijalekti veoma šarenoliki po pitanju zamene jata (no ipak svaki imaju svoja pravila kojih se drže), a književno ijekavsko narečje oslanja se mahom na govore istočne Hercegovine (danas zapadni krajevi Crne Gore i jugoistok Republike Srpske), tj. na Vukov jezik i delomice dubrovački dijalekat (pre svega zapadnije književne varijante); a kako se velik broj ijekavaca nalazi van toga pojasa, u ostatku ovoga šarenog mozaika, mnogi i greše jer se vode svojim osećajem.
А хтјео (још горе стјео у народу), вољео, видјео се каже у крајевима око Мостара, да ја знам у Босни баш и не. У осталим крајевима (па и овдје у источној Херцеговини) ту је нормално да се у народном говору каже хтио, волио, видио, али у женском роду имамо волила, видила (али имамо ипак само хтјела, поред тога још и шћела, али нема то везе са овим), са икавским рефлексом (ако сам се сад добро изразио, јер то је ипак народни говор?).
Pa ne, ne radi se o ikavskom refleksu. (Terminologija samo ne valja.) Ikavski je refleks u ikavskim dijalektima — a kako su ovo ijekavski dijalekti, svi odrazi jata u njima (ma kakvu glasovnu vrednost imali — ije, je, ie, e, i) jesu ijekavski refleksi.
(Osim onih graničnih ijekavskih govora koji sistemski uvode iz susednih im ikavskih ili ekavskih dijalekata ikavski ili ekavski refleks u određenoj fonetskoj okolini; ti su govori ijekavsko-ikavski odnosno ijekavsko-ekavski.)
Oblici gl. VII vrste tipa „vidila“, „viditi“ i sl. nastali su analogijom i u mnogima bosanskim govorima oni su fakultativni pored „viđela“, „viđeti“ (tj. „vidjela“, „vidjeti“).
Nakraju, evo malo i razonode, u mom kraju glagol „šćȅti“ menja se ovako: u prezentu „òću“, „òćeš“, „òće“ itd., u perfektu „stȉō“, „šćȅla“, „šćȅlo“ itd., u aoristu „šćȅdok“, „šćȅde“ i „šćȅ“, „šćȅdosmo“ i sl., a u imperfektu „stȉjāg“, „stȉjāše“ ili „šćȃg“, „šćáše“ itd.