Српски језик - Вокабулар форум
Srpski jezik - Vokabular forum
07.22 ч. 29.03.2024. *
Добро дошли, Гост. Молимо вас пријавите се или се региструјте.
Да ли сте изгубили ваш активациони e-mail?

Пријавите се корисничким именом или имејлом, лозинком и дужином сесије

Помоћ за претрагу речника Вокабулара
Вести:
Правила форума - Речник - Правопис - Граматика - Вокатив - Језичке недоумице

 
   Почетна   Помоћ Претрага форума Календар Тагови Пријављивање Регистрација  
Странице: [1] 2  Све
  Штампај  
Аутор Тема: Jezička pitanja u novinama  (Прочитано 30418 пута)
0 чланова и 1 гост прегледају ову тему.
woland
члан
***
Ван мреже Ван мреже

Организација:

Поруке: 93



« у: 16.14 ч. 23.10.2006. »

    U Politikinom dodatku za djecu od 19. oktobra izašao je tekst sa naslovom "Ulaz i ulaženje" sa nadnaslovom Zanimljiva gramatika, mada bi pravilniji nadnaslov bio "Pogrešno podučavanje najmlađih". Naime, u tekstu se, kroz dijalog dva osnovca "otkriva" da je nepravilno reći "zabranjen ulaz" npr. u neki objekat već treba "zabranjeno ulaženje"!!?? Jedan od klinaca kaže drugom: "Ovde piše da je zabranjen ulaz, a ne ulaženje. Ulaz su vrata koja vode u stan, školu, kapija na nekom stadionu, ulaz je mesto na kome se događa neka radnja. A ulaženje označava neku radnju, kao i prolaženje, prelaženje, izlaženje..." 

    I tako je člankopisac stavio svoje neznanje u usta osnovca, a da nije pogledao u Matičin rječnik gdje pod odrednicom ulaz, pod stavkom 2 stoji ta riječ u značenju ulazak, a kao primjer naveden upravo od strane autora članka inkriminisani izraz "nezaposlenima ulaz zabranjen".
Сачувана
woland
члан
***
Ван мреже Ван мреже

Организација:

Поруке: 93



« Одговор #1 у: 09.20 ч. 26.10.2006. »

Da li ljudi zvuče?

“Nacional” donosi intervju s Natašom Jovanović iz Srpske radikalne stranke, poznatom po tome što je polila vodom svoju imenjakinju, predsednicu Skupštine. Jedno od pitanja je glasilo: “Poput velike većine Vaših stranačkih kolega, zvučite i ponašanjem upadljivo oponašate Vojislava Šešelja?” Odgovor je izvučen u naslov antrfilea: “Ponosna sam što zvučim kao moj predsednik Vojislav Šešelj.”
       Ovaj primer pokazuje kako titlovi u TV filmovima i serijama utiču na naš jezik. Ja sam svojevremeno u ovoj rubrici pokušavao da objasnim da u srpskom mogu zvučati trube, žice, bubnjevi, pesme i mnogo šta drugo, da zvuči (dobro ili loše) neka reč, glas, govor, ali da - za razliku od engleskog - ljudi ne zvuče. “You sound like my mother” na srpskom se ne kaže “Zvučiš kao moja majka”, kako redovno titluju prevodioci-bukvalisti, nego “Govoriš kao moja majka” ili “Isti si kao moja majka”. Naravno, u sudaru između jezičke pouke i jezičke greške, pouka je izvukla deblji kraj. Odrasli uz Pink, Palmu i BK, današnji novinari pišu jezikom kakav su pokupili sa ekrana...
                                                                                      (I.Klajn)

   Mislim da je Klajn prestrog u ovom slučaju. Primjeri koje je naveo jesu problematični, naročito onaj sa radikalkom koja "zvuči kao Šešelj", ali taj izraz ne treba sasvim odbaciti. "Razgovarao sam s njim, zvučao mi je zabrinuto" - naravno da se misli na prizvuk u njegovom glasu. Ono što se proizvodi govorom jest, između ostalog, zvuk i ako ništa drugo, a ono bar u telefonskom razgovoru ne možemo a da ne primijetimo kako nam sagovornik "zvuči". Upravo je Klajn poznat po figurativnom načinu izražavanja i ne znam zašto mu je ovaj izraz "zazvučao" loše. Moguće da je taj izraz više za razgovorni stil, ali teško da možemo naći dostojnu zamjenu za njega sem ako ne budemo morali da govorimo " glas mu je zvučao zabrinuto"
« Задњи пут промењено: 09.34 ч. 26.10.2006. од woland » Сачувана
Бојан Башић
уредник форума
староседелац
*****
Ван мреже Ван мреже

Пол: Мушкарац
Организација:

Име и презиме:

Поруке: 1.611


« Одговор #2 у: 22.46 ч. 26.10.2006. »

Kupio sam juče na sajmu knjigu „Mali jezički poučnik“ autora Milivoja K. Trnavca (za koga sam, iskreno, tad prvi put čuo, ali me zanimalo o čemu čovek piše). Reč je o 52 kratke (stranica-dve) „lekcije“ o jezičkim pitanjima koja se sreću u svakodnevnom govoru. Međutim, autor se manje-više dosledno držao pravila od pre 50 godina, pa se u njegovoj knjizi mogu pročitati sledeće besmislice:

2. Gospođa ili gospođica

Saznajemo da je Nikolićka zapravo žena Nikolića, dok mu je Nikolićeva — kćerka. Naravno, autor se nije potrudio da sazna kako ovo više nije tačno; obe imenice označavaju i ženu i kćerku, a u književnom jeziku preporučuje se upotreba samo nastavka -ova/-eva (u oba značenja).

13. Koristiti se prilikom

Po autoru, „koristiti priliku“ znači „činiti nešto po volji prilici“. Moram da citiram i izuzetno lepo sročenu rečenicu kojom je ovo objasnio:

Цитат
Kad neko kaže: „Koristim priliku“, jasno je da nije hteo da kaže da čini nešto po volji prilici, a ipak je to rekao.

Ako već piše o jeziku, red bi bio da ne koristi ovako kakofonične konstrukcije („da se ne koristi ovako kakofoničnim konstrukcijama“), jer je dovoljna minimalna izvena i sve bi zvučalo daleko bolje: „... jasno je da nije hteo kazati kako čini nešto po volji prilici...“

Nego, da se vratim na ovo pitanje. Nekada je zaista bilo pravilno isključivo „koristiti se (nečim)“, ne i „koristiti (nešto)“, pa tako i Rečnik Matice srpske drugu konstrukciju karakteriše kao varvarizam. Ipak, to je napušteno, i danas je prelazni oblik glagola koristiti prihvaćen. Nešto baš i ne verujem da autor ne upotrebljava glagolski pridev trpni korišćen (ili korišten), što bi, da je tako kao što on kaže, bilo pogrešno.

14. Koliko nam je godina

Naučili smo da nisu ispravne konstrukcije poput „dete staro šest meseci“ jer, po rečima autora: „Ko je mlad — ne može biti star“. Pridev star u Matičinom rečniku ima čak trinaest „glavnih“ značenja i ko zna koliko podznačenja, a kao deveto po redu navedeno je: „uz izraze kojima se ukazuje na broj (konkretno ili približno) vremenskih jedinica proteklih od nečijeg rođenja odn. od nastanka nečega“.

16. Reč je o nečemu

Da ne bi ove knjige, umro bih u neznanju da je pogrešno „u pitanju je (nešto)“ već isključivo „reč je o (nečemu)“.

21. Zašto „sve vreme“, a ne „svo“ ili „celo vreme“

Saznajemo da je celo vreme jednostavno — pogrešno (jeste lošije od potenciranog sve vreme, ali ne i neispravno).

35. U poslednje vreme

Lingvisti se „ubiše“ da objasne ljudima kako se zadnji ravnopravno koristi uz poslednji (naravno, u istom značenju), dok ovaj ... (da ne budem sad nepristojan) kaže: „Ako postoji zadnje vreme, onda postoji i prednje vreme“ i završava priču. Ovde mi je skroz „pukô film“, pa navodim samo još jednu besmislicu, tek da opravdam pisanje na ovoj temi, a i (donekle) „Politikine“ novinare.

36. Ulaz i ulazak

Verujem da je objašnjenje suvišno.



Ovo predstavlja samo selekciju od nekoliko članaka iz pomenute knjige (ko je zainteresovan može da kupi knjigu i pronađe još sličnih „saveta“), a u kojima Trnavac tako samouvereno piše besmislice. Ne bih se začudio ako bih saznao da su u pomenutoj „Politikinoj“ rubrici Zanimljiva gramatika autori teksta pokupili materijal za pisanje upravo odavde, pretpostavljajući da su ovo reči nekoga ko zna o čemu priča, a još manje bih se iznenadio ukoliko bih otkrio da to piše Trnavac lično. Sve dok se dopuštaju ovakve besmislice u knjigama koje izgledaju tako da ulivaju samopouzdanje, biće i sličnih besmislica u novinama.

Nemam običaj da ovako napadam ljude njima iza leđa, ali mislim da je ovog puta i više nego zasluženo.

P. S. Ukoliko želite da prokomentarišete nekoliko tačaka o kojima sam pisao, zamolio bih da komentar za svaku tačku napišete u zasebnoj poruci, kako bih mogao lakše da ih izdvojim ukoliko se ispostavi da neka diskusija zaslužuje posebnu temu.
Сачувана
woland
члан
***
Ван мреже Ван мреже

Организација:

Поруке: 93



« Одговор #3 у: 10.52 ч. 01.11.2006. »

Da li je dopušteno reći “najdoslovniji prevod”

      Zbunjuju me pesnici”, piše Mirjana iz Beograda. “Zar se može porediti i reč ‘sam’? Mislila sam da je biti sam nešto konačno, da ne možeš biti više ili manje sam (za takvo stanje postoji reč usamljenost). No, pesma Ivana V. Lalića zove se ‘Nikad samlji’, a zbirka Branislava Petrovića ‘Sve samlji’. Ako sam u pravu, hoće li učenik u školi dobiti jedinicu ako napiše da je samlji? I smeju li neki ljudi da skrnave jezik, a sve pod plaštom pesničke slobode?”
       Sličnim pitanjima bavi se i Nebojša Novaković iz Niša. On je kupio moju knjigu “Stranputice smisla”, sa člancima iz ove rubrike, pa se začudio kad je na strani 42 pročitao: “Rečenica je doslovno citirana iz novinskog izveštaja o poseti Jovana Pavla II Americi”. “A kako bi se drugačije mogla citirati jedna rečenica?” pita on. (Mogla bi se citirati približno ili pogrešno, što nažalost mnogi i čine.) Na strani 66 pročitao je: “Evo, u najdoslovnijem mogućem prevodu, jedne vesti iz ‘Korijera dela sera’...”, a sličan izraz upotrebljen je i na strani 37.
       “Čovek bi se zapitao”, kaže tim povodom Nebojša, “da li od doslovnog prevoda ima i doslovnijeg, da li i nad najdoslovnijim postoji najdoslovniji mogući prevod (kao što nad popom ima pop), ili je doslovno ipak ‘samo’ doslovno, kao što je idealno ‘samo’ idealno, a optimalno ‘tek’ optimalno...”
       O tome koji se pridevi mogu a koji ne mogu porediti naše gramatike, nažalost, daju vrlo oskudne podatke. Činjenica je da komparativ “samlji”, a pogotovu superlativ “najsamlji”, nisu nimalo uobičajeni. Pa ipak, sam se bar delimično poklapa sa usamljen (rečnik Matice srpske u definiciji reči sam dodaje i “usamljen” a pod usamljen daje i “sam”), pa ako pesnik može da kaže usamljeniji, zašto ne bi smeo isti oblik da upotrebi i od kraćeg i poetičnijeg sam? I u govoru se mogu čuti rečenice kao “Mnogo si sam” ili “Ah, toliko sam sâm”, što pokazuje da je samoća ipak relativan pojam, da se može biti više ili manje sam.
       Ukratko, da sam ja nastavnik i da mi učenik u zadatku napiše da je “sve samlji”, sigurno bih podvukao tu reč i iznad nje napisao “usamljeniji”. Ne bih mu, međutim, dao jedinicu, a pogotovu ne bih optuživao pesnike da “skrnave jezik”.
       Relativan pojam je i doslovnost. Ako ja stihove Ivana V. Lalića objavim kao svoje, pa neki kritičar upozori da sam doslovno prepisao Lalića, ja tu optužbu sigurno neću moći da pobijem ističući da sam umesto Lalićevog nikada napisao nikad, umesto izaći - izići a umesto svojem - svome. Druga je stvar s pridevom optimalan, na koji ukazuje g. Novaković. On sam po sebi znači “najbolji mogući” (dolazi od latinskog optimus, najbolji) i zato se ne može porediti. O “još optimalnijim uslovima” pišu oni koji i ne znaju značenje tog prideva, koji misle da on znači “povoljan” ili tako nešto. Slično je i ono novinarsko “Sve je prisutnija u našem društvu pojava...”. To je dvostruka greška, prvo jer se u dobrom jeziku reč prisutan upotrebljava za ljude a ne za pojave, drugo jer se ne može biti više ili manje prisutan.
     
     
     
     
       Pridevu idealan, međutim, kao ni pridevu savršen, mislim da ne smemo zabranjivati poređenje. Može li se za svaku stvar reći da je ili idealna ili nije, savršena ili ne? Samo u nekom idealnom svetu - ne u našem. Vi ste možda jedan od onih sretnika koji kažu da im je stan na idealnom mestu (blizu centra, a nije galama, imate i park i sve važnije prodavnice). U redu, ali ako se sutra u vas zaljubi Gvinet Paltrou, pa vam ponudi svoju vilu s bazenom u Santa Moniki - ne bi li to bilo još idealnije?
       Superlativ može biti i apsolutan, kako se u lingvistici kaže za onaj koji ne služi za poređenje, nego samo izražava osobinu u velikom stepenu. Tako kažemo “primite moje najtoplije pozdrave”, što ne znači da smo pozdrave razvrstavali po temperaturi, nego samo naglašavamo pridev topao. Kažemo “primili su me kao najrođenijeg”, iako pridev rođeni u tom značenju (“koji je u neposrednom krvnom srodstvu, u rodbinskoj vezi”, po Matičinom rečniku) ne dopušta gradaciju. Tako sam i ja upotrebio izraz najdoslovniji mogući prevod, kao pojačanje izraza doslovan prevod, da bih naglasio da su u prevodu očuvana sva ona obeležja radi kojih sam citirao strani tekst.
     
       IVAN KLAJN


 
  Ne mogu da vjerujem da Klajn tvrdi da se doslovan i idealan kompariraju. A nijesam ni daleko od toga da se složim sa Mirjaninim mišljenjem o onom "samlji". U samoj pjesmi da, ali kao naslov zbirke....
Сачувана
Мирна
језикословац
члан
****
Ван мреже Ван мреже

Организација:

Поруке: 159


« Одговор #4 у: 11.40 ч. 06.11.2006. »

Da li je dopušteno reći “najdoslovniji prevod”
  Ne mogu da vjerujem da Klajn tvrdi da se doslovan i idealan kompariraju. A nijesam ni daleko od toga da se složim sa Mirjaninim mišljenjem o onom "samlji". U samoj pjesmi da, ali kao naslov zbirke....

Ни мени не звучи баш добро. Дослован је, ипак, "до у слово" тачан, идеалан је за мене најбољи могући (nec plus ultra).

А што се тиче степена самовања, не видим зашто се не би рекло - "све сам више сам", зашто мора "самљи"?

Сачувана

Језик је дом бића. (Хајдегер)
alcesta
језикословац
староседелац
****
Ван мреже Ван мреже

Пол: Жена
Организација:

Име и презиме:

Поруке: 1.865



« Одговор #5 у: 20.25 ч. 06.11.2006. »

"Samlji" mi zvuči očajno, ali što se ostalog tiče, moram reći da sam prijatno iznenađena Klajnovom fleksibilnošću, ponekad je neočekivana.
Сачувана
Зоран Ђорђевић
староседелац
****
Ван мреже Ван мреже

Пол: Мушкарац
Организација:

Име и презиме:

Струка: Дипл. инж.
Поруке: 2.364



« Одговор #6 у: 23.12 ч. 06.11.2006. »

   Дозволићу себи да се не сложим са Клајном. Мислим да ''идеалан'', исто као и ''оптималан'', не може да се пореди. Посебно зато што се код нас то стално употребљава. Ретко сам виђао да је нешто само ''идеално'', увек је ''најидеалније''.
   А када би се у мене заљубила било која од оних са вилом и базеном, био бих ''срећник'' не ''сретник'' како он каже.
Сачувана
Бојан Башић
уредник форума
староседелац
*****
Ван мреже Ван мреже

Пол: Мушкарац
Организација:

Име и презиме:

Поруке: 1.611


« Одговор #7 у: 23.47 ч. 06.11.2006. »

A када би се у мене заљубила било која од оних са вилом и базеном, био бих ''срећник'' не ''сретник'' како он каже.

A zašto ne sretnik? Pravopis konstatuje oblike srećan i sretan kao dubletne. Evo i malo detaljnijeg odgovora iz časopisa Jezik danas:

Цитат
Svi jezički stručnjaci se slažu da su oblici srećan (srećno, nesrećan, nesrećno) jednako dobri kao i sretan (sretno, nesretan, nesretno). Oni prvi su izvedeni iz imenice sreća, drugi iz osnove glagola sresti, sret-(n)em (od koga potiče i sreća). Danas, ipak, u Srbiji su znatno običniji oblici sa ć, dok se oni sa t najčešće osećaju kao delimično zastareli ili kao hrvatski.

Pretpostavljam da je i Vama glavni vodilja to što se sretan koristi u hrvatskom, pa kod nas prosto mora da bude drugačije. Ipak, već smo nekoliko puta konstatovali na ovom forumu da ako je nešto pravilno u hrvatskom ne mora značiti da je pogrešno u srpskom, pa je i ovde takva situacija.
Сачувана
Зоран Ђорђевић
староседелац
****
Ван мреже Ван мреже

Пол: Мушкарац
Организација:

Име и презиме:

Струка: Дипл. инж.
Поруке: 2.364



« Одговор #8 у: 21.42 ч. 07.11.2006. »

Цитат
Pretpostavljam da je i Vama glavni vodilja to što se sretan koristi u hrvatskom, pa kod nas prosto mora da bude drugačije.

Не мора, али можда треба.
Сачувана
woland
члан
***
Ван мреже Ван мреже

Организација:

Поруке: 93



« Одговор #9 у: 12.02 ч. 08.11.2006. »

NIN 22.12.05
Nagrada bez pokrića

Sintaksa savremenoga srpskog jezika

Novinar Sava Dautović dodelu nagrade “Pavle Ivić” za 2005. godinu delu Sintaksa savremenog srpskog jezika: prosta rečenica grupe autora na čijem je čelu dr Predrag Piper, prikazao je u NIN-u br. 2867 od 8. 12. 2005. u tekstu Nauka u “službi” Kaptola i kao “skriven polemički odgovor onima koji su ga nepunih mesec dana ranije javno osporavali”, eksplicitno navodeći i da je taj osporavatelj prof. dr Miloš Kovačević, tj. ja. Uz to je novinar NIN-a ustvrdio kako su suprotne ocene navedenoga dela – moja više nego negativna, i više nego pozitivne dr Egona Feketea i predsednika Odbora za dodelu nagrade akademika Aleksandra Mladenovića – samo potvrda “jednog trajnijeg, dubljeg i besmislenog srpsko-srpskog raskola”. Iz toga on zaključuje da su “ova Sintaksa i njeni autori postali kolateralna šteta podeljenosti srpskih lingvista i filologa na dva nepomirljiva tabora”. U celome tekstu više eksplicitno nego implicitno novinar sugeriše zaključak o neopravdanosti moje negativne ocene navedene Sintakse, jer je u njoj “nipodaštavan naučni trud i rezultat grupe autora koja je napisala Sintaksu savremenog srpskog jezika”, budući da dodeljena joj nagrada predstavlja “zasluženo priznanje jednom po svemu kapitalnom delu”. A taj zaključak i eksplicira na kraju teksta poentirajući u vidu retoričkog pitanja (osnaženog upitno-uzvičnim interpunkcijskim znakom): “na čemu može počivati legitimitet kritike i kako u nju imati poverenja?!”

Navedenim tekstom – kojemu je očito povod koliko dodeljena mu nagrada “Pavle Ivić”, toliko ako ne još i više moj negativni u Politici objavljeni prikaz – novinar je, bar što se tiče moga prikaza, slobodno se može reći, doveo čitaoce u “stanje obmane”, jer je iskonstruisao ničim neutemeljenu priču o zakulisnim, van teksta same Sintakse smeštenim, motivima moga “napada” na nju. Ne radi se, naime, ni o kakvom “srpsko-srpskom sukobu”, niti se negativna ocena Sintakse može okvalifikovati kao “kolateralna šteta” tog sukoba. Jednostavno rečeno, u pitanju je naučno utemeljena kritika usmerena isključivo na n edopustive materijalne greške koje su napravili njeni autori. Ili je bolje reći da je u pitanju stručna kritika, jer su, zbog toga što je kritika pisana za novine, predočeni samo promašaji koji su nesporni svakom čitaocu sa završenom makar osnovnom školom. Brojni drugi, širem čitateljstvu manje razumljivi promašaji, ostavljeni su za obimnu (tridesetostraničnu) kritiku u naučnom časopisu “Srpski jezik”. A evo za čitaoce NIN-a samo desetak neverovatnih tipskih materijalnih pogrešaka, koje će im sigurno, ako već nisu novinaru Dautoviću, biti dovoljan dokaz o stručnim i naučnim vrednostima navedenog “kapitalnog dela”.

Prvo, autori nisu sigurni u identifikaciji padežnih oblika. Tako oni (na str. 309) u primerima tipa Evo ga otac! Eno je majka! “pronalaze” dva akuzativa, mada nijedan imenski oblik nije u akuzativu, nego je zamenički u genitivu, a imenički u nominativu. Za primere tipa: Eno vam majka! autori tvrde da imamo dativ i akuzativ, iako je imenica majka upotrebljena u nominativu, jer u akuzativu mora imati oblik majku! Za primer (na str. 490) Većina prisutnih je saglasna autori tvrde da je subjekat izražen imenskom rečju u genitivu, mada je i svakome osnovcu jasno da imenica većina, koja je subjekat u toj rečenici, nije u genitivu nego u nominativu.

Drugo, autori nisu sigurni ni u identifikaciji vrsta reči. Evo i potvrda. U rečenicama Plivanje je korisno i Pušenje je štetno (na str. 493) autori prideve korisno i štetno proglašavaju prilozima. U rečenici Zorom je otišao u crkvu (str. 251) instrumental imenice proglašava se prilogom, dok se u rečenici Kad mi budemo došli, oni će već spavati (str. 445) partikula, rečca već proglašava prilogom.

Treće, autori teško razlikuju određeni i neodređeni vid prideva. Tako za podvučene prideve u rečenicama Najmlađi, veseo i pričljiv, novi kolega bio je duša društva. Nebojša, veseo i pričljiv, bio je duša društva tvrde da su određenog vida, iako i osnovci znaju da određeni pridevski vid muškoga roda mora imati nastavak –i.

Četvrto, autori se teško snalaze i u razlikovanju svršenih i nesvršenih glagola, pa na tom “kriterijumu” zasnivaju svoje mišljenje o sistemskom i normativnom karakteru nesistemske i nenormativne upotrebe prezentskih oblika vidimo se i čujemo se umesto futurskih videćemo se i čućemo se (str. 383).

Peto, autori ove Sintakse još teže razlikuju rečenične članove. Tako u rečenicama Ona je slušala priče o životinjama (str. 48) i Postavili su zamke za ptice (str. 621) oni “vide” dva objekta, umesto objekta i nekongruentnog atributa. Ili u rečenici U noći, pak, čekao ga je pakao. Njen zagrljaj, njeni bezumni napadi... autori podvučenu jedinicu proglašavaju parcelisanim objektom, mada je to apozicija. U rečenicama Smatraju ga ozbiljnim i Svi su ga zvali profesorom (str. 43) nedvosmisleni predikativi (imenski delovi predikata) ozbiljnim i profesorom proglašeni su objektima. U rečenici Ona peva radosna (str. 323) skup reči peva radosna proglašen je složenim glagolskim predikatom, mada je tu nedvosmisleno realizovan prosti glagolski predikat i predikativni atribut kao atributsko-adverbijalna odredba. Itd.

Šesto, autori ne razlikuju punoznačne i nepunoznačne glagole. Tako je za njih glagol postojati u rečenici Budva postoji preko dva milenijuma (str. 337) glagol nepotpunog značenja, dok je glagol postati u rečenici Ona je postala slavna proglašen “nekopulativnim” (str. 314).

Sedmo, autori odokativno proglašavaju normativnim konstrukcije koje normativno nikad nisu bile priznate, dok iz norme izbacuju nesporno normativne konstrukcije. Tako je za njih normativno dopustiva upotreba uzročnog predloga zbog u značenju namere (str. 170); za njih je, obrnuto od onoga što je propisivala i više nego stogodišnja važeća norma, “pravilno Doputovala je delegacija na čelu sa Markom Markovićem, a ne Doputovala je delegacija sa Markom Markovićem na čelu” (str. 706); njima se priviđa normativni progon konstrukcije “zahvaliti na nečemu u značenju učtivog odbijanja neke ponude”, pa im “ta preporuka i dalje zaslužuje podršku normativne g ramatike” (str. 798) – iako takve normativne preporuke nikada pre njih nije bilo za datu konstrukciju, nego se ona odnosila samo na konstrukciju zahvaliti se na nečemu. A od takvih naopakih, ni na kakvim normativnim kriterijumima nezasnovanih preporuka, ova Sintaksa vrvi.

Osmo, autori ne razlikuju homonime od homofona, pa forme s tihom – stihom i s oka – soka proglašavaju “gramatičkom homonimijom” (str. 731). Ali to već prelazi nivo osnovnoškolskih grešaka. A takvih je u ovoj Sintaksi najmanje desetostruko više od napred nabrojanih elementarnih osnovnoškolskih. Zbog toga, a i zbog nedostatka prostora, o njima ovde neće biti reči.

No, mislim da i navedene pogreške svakome ko vlada makar osnovnoškolskim gramatičkim znanjem moraju biti dovoljan i kriterijalan odgovor na Dautovićevo retoričko pitanje “na čemu počiva legitimnost kritike” i zašto “u nju imati poverenja”. Pošto se u date pogreške lako ubediti, za svaku sam navodio i stranicu iz knjige, pa nijednom čitaocu neće biti teško da proveri da li sam tu ja bilo šta iskonstruisao ili zaista autori Sintakse ne znaju to što njihov tekst potvrđuje da ne znaju. Nijedna nagrada, pa ni nagrada “Pavle Ivić”, te greške ne može anulirati niti ih učiniti nevidljivim. Zato nagrada knjizi sa ovakvim i ovolikim greškama pre govori o (ne)ozbiljnosti članova žirija za dodelu nagrade, potvrđujući da oni ili nisu uopšte (pro)čitali knjigu, ili da, pošto među njima nema nijednog sintaksičara, nisu ni kompetentni za njenu stručnu i naučnu (pr)ocenu. Jer, data Sintaksa zaista jeste “kapitalno delo”, ali samo po “kapitalnim greškama” koje su u njoj počinjene. I ona će bez sumnje, tu je akademik Aleksandar Mladenović u pravu, “ostati zapisana kao međaš, jer će se moći govoriti i o vremenima i pre njene pojave i onima posle nje”, ali prema kriterijumu broja načinjenih materijalnih grešaka. Jer teško da će ova Sintaksa u tome ikad dobiti pravog takmaca s kojim bi se mogla porediti.

Prof. dr Miloš Kovačević
Сачувана
Pedja
администратор
староседелац
*****
Ван мреже Ван мреже

Пол: Мушкарац
Организација:
DataVoyage
Име и презиме:
Предраг Супуровић
Струка: програмер
Поруке: 1.958



WWW
« Одговор #10 у: 12.37 ч. 08.11.2006. »

U brale al ih okrpi.
Сачувана

Мирна
језикословац
члан
****
Ван мреже Ван мреже

Организација:

Поруке: 159


« Одговор #11 у: 14.10 ч. 08.11.2006. »

Читала сам ово у Политици, али сам потом читала и одговор нападнутих. Тешко ми је било да одлучим ко је у праву и у којој мери (чинило ми се да су обе стране делимично у праву). Али сад се више не сећам тог одговора, па не могу да вам наведем аргументе друге стране. Штета.
Сачувана

Језик је дом бића. (Хајдегер)
alcesta
језикословац
староседелац
****
Ван мреже Ван мреже

Пол: Жена
Организација:

Име и презиме:

Поруке: 1.865



« Одговор #12 у: 17.40 ч. 08.11.2006. »

Ijoj, a ja sam ozbiljno razmatrala da li mi ovo treba, i da je izdanje bilo malo praktičnije i jeftinije, verovatno bih prvo kupila pa se onda šokirala.
Sigurno druga strana ima svoje argumente, na kraju krajeva za nešto su dobili nagradu a knjižurina je poprilična, ali neke navedene greške, posebno one u padežima, stvarno su nedopustive. Sad
Сачувана
woland
члан
***
Ван мреже Ван мреже

Организација:

Поруке: 93



« Одговор #13 у: 19.24 ч. 08.11.2006. »

   Evo i teksta koji je prethodio ovom, a gdje se čuju i stavovi "druge strane". Ako jedna knjiga, napisana od strane toliko eminentnih autora, pod okriljem tako značajnih institucija uz hvalospjeve uglednih recenzenata, sadrži toliko grešaka (a ima pretenziju da bude "kapitalno djelo"), otvara se mnogo pitanja...



NIN
08.12.2005.

Nauka u “službi " Kaptola
Sintaksa savremenoga srpskog jezika

Kako se jedno kapitalno lingvističko delo poteže kao moneta za potkusurivanje

Iz nedavne rutinske novinske vesti da je nagrada “Pavle Ivić” za 2005. godinu pripala autorima Sintakse savremenoga srpskog jezika: prosta rečenica, samo su upućeniji mogli da naslute i nešto više od onoga što se njome saopštava.
Jedino je, naime, takvima moralo biti jasno da ovde nije reč samo o zasluženom priznanju jednom po svemu kapitalnom delu već i o skrivenom polemičkom odgovoru onima koji su ga nepunih mesec dana ranije javno osporavali.

A ako se, dakle, ovaj postupak Odbora za dodelu ove nagrade može shvatiti i tako, onda nije netačno reći da on pokazuje i da se, nažalost, jedan trajniji, dublji i besmislen srpsko-srpski jezički raskol i dalje nastavlja. Da, dobro ste razumeli, upravo srpsko-srpski, ne ni srpsko-hrvatski ili srpsko-muslimanski, za kakve smo znali pre i koje smo već zaboravili posle raspada Jugoslavije i jezičkog zajedništva Srba, Hrvata i Muslimana. Ali, pre nego što se upustimo u kratko i pojednostavljeno opisivanje karaktera i suštine tog egzemplarnog lingvističkog spora, da vidimo najpre kako se na njegove hridine nasukala pomenuta Sintaksa.

Ovo obimno naučno delo (1165 stranica) napisala je grupa autora: Predrag Piper, Ivana Antonić, Vladislava Ružić, Sreto Tanasić, Qudmila Popović i Branko Tošović. Štampali su ga Institut za srpski jezik SANU, Beogradska knjiga i Matica srpska, kao Priloge gramatici srpskog jezika, a u redakciji akademika Milke Ivić. Ona u kraćoj uvodnoj reči, između ostalog, ističe da su u knjizi “sabrana izlaganja nekoliko vrsnih istraživača sintaksičke problematike” i da oni poseduju “punu upućenost u dosad osvojena stručna znanja o sintaksičkoj stvarnosti srpskog jezika”. I dvojica njenih recenzenata, prof. dr Milorad Radovanović i prof. dr Egon Fekete, uputili su autorima niz komplimenata (izvodi štampani na poleđini knjige), s tim što je ovaj drugi u Kulturnom dodatku “Politike” objavio i njen afirm ativan prikaz.

Upravo za taj skroz “hvalospevni” prikaz uhvatiće se prof. dr Miloš Kovačević i na istom mestu objaviti skroz negativan tekst, čiji mnogo duži nastavak najavljuje u stručnom časopisu Srpski jezik. Knjigu, po njemu, “krasi nedopustiva količina stručnih i naučnih promašaja”, autori, između ostalog, “ne samo da ne znaju padeže, nego ne znaju odrediti šta je predikat” itd. Zaključak je da knjiga, kao takva, predstavlja “tužan trenutak srpske gramatike, a sintakse posebno”.

Kovačeviću je odgovorio Piper, tvrdeći da je napisao “loš pamflet, prepun netačnosti” i da je “pokušao da nedostatak argumenata nadoknadi ekspresivnošću izražavanja” koje ide do “omalovažavanja i nipodaštavanja” autora. U svom utuku, na čemu se i stalo, Kovačević je nastavio započetim putem da bi poentirao rečenicom koja glasi: “Nije tačno da sam ja omalovažavao autore Sintakse, nego su to, umesto mene, činile njihove brojne materijalne greške.”

Dakle, posle svega ovoga, nije teško poverovati u ono što smo tvrdili na početku ovog teksta – da nagrada “Pavle Ivić” nije samo priznanje autorima Sintakse već i implicintni odgovor njenim kritičarima. Ne samo aktuelnim već i potencijalnim jer se u obrazloženju predsednika Odbora za dodelu nagrade akademika Aleksandra Mladenovića kaže: “Objavljivanjem Sintakse srpska lingvistika i slavistika dobile su monografiju kakvu po iscrpnosti opisa, njegovoj solidnoj teorijskoj utemeljenosti i upotrebljivosti za negovanje književno-jezičke norme i govorne kulture nema ni jedan drugi slovenski jezik i kakvim se malo koji svetski jezik može pohvaliti. Ta će knjiga ostati zapisana kao međaš – jer će se moći govoriti o vremenima i pre njene pojave i o onima posle nje, a kao mera vrednosti – pošto će kasnijim istraživačima služiti kao izazov da je domaše (mada je već izvesno da je neće biti lako nadmašivati).”

Kad se pogleda ona negativna i ova pozitivna ekspertiza, gotovo da se ne poveruje da se radi o jednoj te istoj knjizi. Ali, upravo ta bizarnost vraća nas na ono što smo na početku ovog teksta nagoveštavali, a to je da su ova Sintaksa i njeni autori postali kolateralna šteta podeljenosti srpskih lingvista i filologa na dva nepomirljiva tabora. Wihovi pripadnici ne slažu se ni u čemu, osim u jednom – da su nam Hrvati, po tvrđem iskazu, “ukrali” ili, po blažem, “uzeli” jezik.

Daljim uprošćavanjem, linija razgraničenja ide ovako: na jednoj strani su lingvisti koji su na to pristajali i od toga profitirali, na drugoj oni nepotkupljivi koji su se smatrali, u Brozovim vremenima, u svemu zakinuti.

Nije, izgleda, slučajno što se vapaj ovih drugih začuo sa Kosova, u Miloševićevo vreme, dakle, dok je još bilo naše. Tamo se, naime, u Prištini, još 1988. godine rodio pokret i začelo Društvo za obnovu srbistike. U dva broja svog glasila, zvanog Srbistika, naširoko su i potanko izložili svoj program i optužbe protiv vodećih srpskih lingvista, od Aleksandra Belića do Pavla Ivića. Navodno, njih dvojica i svi njihovi poznati đaci i sledbenici sprovodili su, verovali ili ne, hrvatski filološki program i bili u službi za naš jezik fatalne srbokroatistike.

O karikaturalnosti i implikacijama tih konstrukcija i insinuacija, čiji su vodeći idejni i stručni arhitekti bili Petar Milosavljević, Radmilo Marojević i Miloš Kovačević, pisali smo svojevremeno, nadajući se da nikada više neće doživeti svoj rimejk. Ali, nažalost, ponovo smo se sa tim starim i inoviranim arsenalom besmislica sreli na istim onim stranicama na kojima je ovih dana nipodaštavan naučni trud i rezultat grupe autora koja je napisala Sintaksu savremenoga srpskog jezika. Ovog puta Petar Milosavljević, u četiri nastavka pod stalnim nadnaslovom “Srpski filološki program i SANU”, na tapet, pored ostalih, stavlja Maticu, srpsku, Akademiju i SKZ, koje su “morale da napuste svoje filološke programe i da (se) prećutno priklone programu neformalnog centra u Zagrebu”. SANU je tako, otkriva nam ovaj filolog, “bila pretvorena u jedan od ogranaka JAZU”, “u nacionalnim naukama produženu ruku tuđeg nacionalnog programa”. I tako dal je i tome slično. Da nije tužno, bilo bi smešno.

Logična konsekvenca svega toga je i pitanje: na čemu može počivati legitimitet njihove kritike i kako u nju imati poverenja?! Čak i onda kada je – kad se zanemare njena preterivanja – delimično u pravu, što je, u jednom slučaju, Kovačeviću priznao i sam Piper kojeg on proglašava najodgovornijim i za domete i za propuste Sintakse.

Sava Dautović
Сачувана
Ана Ливија Плурабел
члан
***
Ван мреже Ван мреже

Организација:

Поруке: 76


« Одговор #14 у: 10.05 ч. 09.11.2006. »

Прочитала сам један део ове полемике и мада нисам имала књигу у рукама, на основу грешака које је гдин Ковачевић навео, рекла бих да је помало траљаво одрађена. С једне стране Синтаксу потписују угледна имена наше језичке сцене, рецензенти су још упечатљивији, али кад се погледају омашке, човек се запита како један Пипер може себи да дозволи да меша падеже, а један Фекете да потврди да је све у најбољем реду. Чак и ако је неко од њих направио пропуст у писању, очекивало би се да остали то примете и исправе. Под условом да је рукопис детаљно проучен пре пуштања у штампу, наравно, а за очекивати је да буде јер се таква књига ипак сматра ауторитетом на том пољу и сутра ће се неко позвати на њу да оправда своје грешке. Такође, замислите колико ће се збунити неко ко има елементарно познавање граматике, а књигу је купио да би научио нешто више, кад га тамо врсни лингвисти убеђују да је "мајка" акузатив. Од чега? Од речи "мајк"?
Не чуди ме што је књига добила награду, чак ни тако престижну као "Павле Ивић". Наша лингвистика већ неко време тавори кад су у питању "капитална дела" (ова синтагма се ових дана користи до бесвести и за сваку књигу са трафике), а Синтакса је претендовала да буде "међаш", како рекоше њене присталице. Потписују је све сама звучна имена, ауторитети којима би се мало ко усудио да противречи. Скоро сам сасвим сигурна да жири (или одбор за доделу или како се већ зову) није ни прочитао књигу. Можда ју је прелистао, али не верујем да је неко сео па сваку одредницу детаљно проучио. При том, вероватно су томе пришли са уверењем да је свака провера сувишна јер се ради о људима који другима прописују како да говоре, па валјда знају шта раде.
Наведене грешке недопустиве су и код школараца. То што се појављују у књизи те врсте и од таквих аутора потпуна је катастрофа! Да парафразирам гдина Даутића: логична консеквенца (зар не може последица?) свега тога је и питање: на чему може почивати легитимитет њихових норми и прописа и како у њих имати поверења?
Сачувана
Тагови:
Странице: [1] 2  Све
  Штампај  
 
Скочи на:  

Покреће MySQL Покреће PHP Powered by SMF 1.1 RC2 | SMF © 2001-2005, Lewis Media Исправан XHTML 1.0! Исправан CSS!