Betacizam je pojava "b" umesto "v", a vitacizam je njozi komplementarna pojava "v" namesto "b". Vitacizam se dogodio, na primer, u istoriji grčkoga (pa je "beta" postala "vita") i mnogih romanskih jezika, i uopšte je tipološki česta glasovna promena, a betacizam je karakterističniji za stariju, klasičnu latinsku tradiciju. Po grčkoj "beti" odnosno "viti" su i dobila imena ova dva termina.
Zbog tih dveju pojava i imamo dubletne oblike tipa "Vizantija" : "Bizant", "Vavilon" : "Babilon" odnosno "Babel", "varvari" : "barbari", "Vitlejem" : "Betlehem", "simvol" (vjere) : "simbol". Već pogađaš po izboru mojih primera; kako je betacizam odlika klasičnoga latinskog, a vitacizam grčkoga jezika, prvi je i ustaljen u izrazu katoličke crkve, a drugi u izrazima pravoslavne crkve, pa otuda ta razlika postoji i između zapadne (tj. hrvatske) i istočne (tj. srpske) varijante našega jezika.
(Kod većine stranih istoričara jezika, međutim, naći ćeš da se betacizmom zove i promena "b" u "v". Nemoj se zbuniti, to je zato što negde i postoji samo taj jedan termin, jer je zapravo i češća promena "b" u "v", kako rekosmo, i ona se i inače događa u raznim jezicima, a obratno je teško tipološki moguće — na stranu naš zlatan primer s Mlecima!
— pa se otuda kod nekih autora prosto betacizmom naziva ta promena, po izvornom "b", a vitacizam i ne koriste kao termin. Pošto mi imamo dubletne situacije, jer smo na razmeđi oblika sa "b" i oblika sa "v", iznašli smo i dva termina.)
