Ne znam, ne govorim sanskrit.
Ali suviše mi izgleda sumnjivo da bi bilo istinito. (Otkuda naš sufiks
-ak u sanskritu, i to baš u toj istoj reči, nekmoli drugo?
Opanak je građen prefiksom
o- i sufiksom
-ьk na prevojnu osnovu glagola
pęti. Da se ista ta tvorba, istovetna, a da istovetno ili jako slično i izgledaju prefiks i sufiks i osnova, dogodila jednako i u sanskritu da bi proizvela i jednaku reč, malo je verovatno.)
шта је то цревља?
Pa cipela, arhaizam i dijalektizam.
Ovo je jedna od najpoetičnijih, i meni najomiljenijih, scena iz „Užica sa vranama“ Ljube Simovića:
„Sa Nikolom Altomanovićem, s kojim se na istorijsku scenu popelo, Užice sa te pozornice i silazi. Kule i bedemi užičke tvrđave odlažu se u stovarište u kome se čuvaju kulise predstava skinutih sa repertoara. Poslednja ličnost koju u ovom vremenu vidimo kako prelazi preko ove ugašene i opustošene scene je neki ubogi „Kuzel iz Užica“, koji, 6. februara 1375, u Dubrovniku, pred dvojicom svedoka, potvrđuje da stupa u službu dubrovačkog trgovca i kovača Bogdana Pribojevića Okruglog, obavezujući se da će ga dvanaest godina služiti za „hranu i odeću“. Tako se na sceni po kojoj je harao i bleštao jedan moćni i ambiciozni pretendent na carski presto i krunu, sada pojavljuje neki sabrat Držićevih slugu i tovjernara, Popive i Bokčila, koji radi za ječmenicu a gladuje, i dirindži za kapu i crijevje a ide gologlav i bos.“