Hm, lično nikada nisam bio opsesivno obuzet korišćenjem poštapalica (čak ni u osnovnoj i gimnazijskim danima pri čuvenim odgovaranjima za ocenu, radije sam ćutao neg' lupao
), ali uvek sam lako zapažao taj fenomen kod drugih. Ne mogu da kažem da mi nešto posebno smeta, premda para pomalo uši, više mi je to kojekakva natrposečno dražesna pojava, ali naravno, to prestaje da bude kada time osoba prezasiti govor preko svake mere.
Najčešće sam sretao ove primere:
"(Kako) se zove" - vrlo čest primer
"Znači" - favorit broj jedan, u školi sam brojao izvesnim osobama upotrebljivanje, i izlazilo je to, bogami, ponekad i do 40-50 puta, okvirno, u vremenskom opsegu od sedam-osam minuta pričanja
"Apsolutno" - nije baš poštapalica u klasičnom smislu, ali često funkcioniše na sličan način
"Ekstra" - ove reči-poštapalice, koju verujem mnogi ovde sreću u neformalnim okolnostima, se osobito ježim
"Ova(aaaa)j" - i naravno "ovaj"