Српски језик - Вокабулар форум
Srpski jezik - Vokabular forum
06.52 ч. 29.03.2024. *
Добро дошли, Гост. Молимо вас пријавите се или се региструјте.
Да ли сте изгубили ваш активациони e-mail?

Пријавите се корисничким именом или имејлом, лозинком и дужином сесије

Помоћ за претрагу речника Вокабулара
Вести:
Правила форума - Речник - Правопис - Граматика - Вокатив - Језичке недоумице

 
   Почетна   Помоћ Претрага форума Календар Тагови Пријављивање Регистрација  
Странице: 1 ... 3 4 [5]  Све
  Штампај  
Аутор Тема: Бора Ђорђевић: Погледај дом свој, анђеле  (Прочитано 86182 пута)
0 чланова и 1 гост прегледају ову тему.
Зоран Ђорђевић
староседелац
****
Ван мреже Ван мреже

Пол: Мушкарац
Организација:

Име и презиме:

Струка: Дипл. инж.
Поруке: 2.364



« Одговор #60 у: 22.35 ч. 11.07.2009. »

I dalje kroz priču sve se manje zna ko je pisac, ko čitalac, a ko su likovi, ko to piše, ko čita, a ko u priči učestvuje...

А чему све то?

Сачувана
Зоран Ђорђевић
староседелац
****
Ван мреже Ван мреже

Пол: Мушкарац
Организација:

Име и презиме:

Струка: Дипл. инж.
Поруке: 2.364



« Одговор #61 у: 22.36 ч. 11.07.2009. »

I ja se slažem, verovatno smo mi Bori Čorbi posvetili više pažnje nego što mu zaista priliči; biće da ništa drugo nije hteo kazati pesmom do da naslaže nekoliko jakih reči i uzbudi masu. Roll Eyes
И ја се слажем.
Сачувана
Ђорђе Божовић
језикословац
староседелац
****
Ван мреже Ван мреже

Пол: Мушкарац
Организација:

Име и презиме:
Đorđe Božović
Струка: lingvist
Поруке: 4.322


« Одговор #62 у: 23.04 ч. 11.07.2009. »

I dalje kroz priču sve se manje zna ko je pisac, ko čitalac, a ko su likovi, ko to piše, ko čita, a ko u priči učestvuje...

А чему све то?

Postmodernisti se vole igrati književnošću samom. Jedne knjige vode diskusiju s drugima, parodija je danas popularnija nego ikada, sve se hoće izokrenuti, i ismejati samo sebe itd.

Zašto? Prosto je danas književnost sama sebi postavila pitanje čemu služi i zašto se sve piše na isti kalup, otprilike. U ovoj priči, na primer, Albahari upotrebi metaforu, pa u zagradi doda nešto poput: evo, upotrebio sam dobru metaforu; hoteći da pokaže kako je sámo pisanje postalo kao kakav zanat, ono ima svoje tehnike, svoje postupke, svoj kalup, zna se kad dolazi poređenje, kad metafora, kako se opisuju likovi, kako teče radnja i sl., što postmodernisti dovode u pitanje i izruguju se tome. (Kao da im je to postalo dosadno i suviše očekivano, pa zato iznalaze nove književne postupke, nadigravaju se itd.)

Postmodernizam je, dakle, jedna književna igrarija, jer on polazi od kritike i sumnje u sve, pa i u samu sebe (tj. u samu književnost), i tom igrarijom želi raskrinkati neke njene apsurde, neke ustaljene i već dosadne forme i postupke i dr. Dakle, zato je priča takva. I to, evo kako:

Na primer, pisac ovde opisuje smrt Rubena Rubenovića, čoveka koji mu je, mislim, deda valjda, i naravno da je i on, kao dečak, tu prisutan kao jedan od likova u priči. Dakle, pisac, i ujedno i lik. A taj lik, taj dečak, ništa ne progovara i ne pojavljuje se negde do kraja pripovetke, već pisac sve piše i opisuje u svojstvu svevidećeg posmatrača. Nije li sama ta književna tehnika apsurdna? I nju Albahari dovodi u pitanje, pa se više nakraju ne zna ko je pisac, a ko su likovi, a ko je čitalac, pišu li čitaoci priču, a pisac u njoj učestvuje, a likovi je zapravo čitaju (jer oni ne utiču na radnju, oni samo mogu da prate šta se događa, kao i svi likovi svih književnih dela — ovde oni posmatraju Rubena Rubenovića na samrti, i naravno da ne znaju kada će umreti, a šta će oni dalje uraditi, ne zavisi od njih, nego od toga kada će i kako Ruben Rubenović da umre; šta su onda oni u priči, akteri ili posmatrači, tj. jesu li stvarno oni likovi, ili su zapravo oni čitaoci, oni prate radnju priče? Smiley). Vrhunac je na kraju, kada pisac pređe preko sobe (A otkud sada on u sobi? Pa otkuda on priča priču — čim je priča, mora biti tu; još jedan apsurd!) i uzme u naručje malog dečaka, tj. sebe, koji je takođe tu. Cheesy

Dakle, pisac je u stvari lik, a likovi su u stvari čitaoci, a mi, čitaoci, mi u stvari — pišemo priču. Jer, mi smo ti koji ju realizujemo, dok je mi čitamo, ona se pred nama odvija, a ako je ne pročitamo, ona i ne postoji, dakle mi u stvari stvaramo priču, i čitalac je, u stvari, pisac. Ma božanstveno. Wink

Takav je postmodernizam — on se pita šta je uopšte književnost, kako to funkcioniše, zašto je pisac svevideć i sveznajuć, ako je on u stvari akter u radnji priče, itd. Jedini koji je u ovoj priči nesumnjiv — to je Ruben Rubenović, koji je na samrti, mada se posle ni za njega ne zna je li zapravo on umro, ili je to za njega novi, bolji početak, a na gubitku su zapravo ovi koji su preživeli. Odlična priča. Smiley
Сачувана
Ena
староседелац
****
Ван мреже Ван мреже

Организација:

Име и презиме:

Струка: filolog
Поруке: 1.114


« Одговор #63 у: 22.04 ч. 03.02.2014. »

Snaga pesme je svakako u tome što je univerzalno društveno zasnovana, tj. postavlja večito pitanje nemanja pravde na svetu.

E, sad, u rokenrolu (da li se ovako piše?) ima dosta pesama sa temom kritike društvenog ustrojstva (čitav pank je koncipiran na tome), ali ne znam da i jedna pesma na tako otvoren način to pitanje postavlja, i još sa hrišćanskog stanovišta.

Meni su ovome nešto najbliže stihovi

There's no room for the weak, no room for the weak,

Where will it end? Where will it end?
Where will it end? Where will it end?

iz pesme Day of the Lords Joy Divisiona.

Ali, opet ostaje da ne poznajem pesmu koja bi na tako otvoren način, snažno i jasno predočavala ljudsku/božansku nepravdu i pozivala na osvetu.
Сачувана

These our actors, as I foretold you, were all spirits, and are melted into air, into thin air ...
jadranka84
члан
***
Ван мреже Ван мреже

Организација:

Име и презиме:

Струка: dipl. novinarka
Поруке: 129


« Одговор #64 у: 08.35 ч. 07.01.2016. »

Književnost nije dobra književnost, i pitanje je da li se uopšte može nazvati književnošću, ako je u službi nacije, politike, ideologije... Književnost je umetnički izraz pojedinca, ili kolektiva (narodna epika i folklor), i njena su merila estetska, kao i kod svake druge umetnosti. Sve ostalo nije književnost, već je propaganda, jer onda merila nisu književna već nacionalna, politička, ideološka... A to je za književnost neprihvatljivo.


Đorđe, pozdrav,

u cijelosti se slažem sa ovim postom. Ali, pogled u povijest ovih naših krajeva govori i to da je svaki "vladar" uz sebe volio imati pisca, ali su se i pisci utrkivali da budu uz vladajućeg.
Tito je npr. jako volio Krležu ( za vrijeme NDH bio je u Zagrebu, njegova supruga je aktivno nastupala u HNK, bila je glumica ), nakon rata nastavio je pisati.........Franjo Tuđman je volio Ivana Aralicu ( dosadan do bola, pravi režimski pisac ), navodno je Slobodan Milošević volio Dobricu Ćosića, Aleksandar Obrenović Branislava Nušića, Ivo Andrić je dobio nobelovu nagradu zahvaljujući lobiranju i tadašnjoj politici.......Stjepan Mesić obožavao je Jergovića..........

Sjećam se pjesme koju smo u školi morali naučiti napamet...........

Tito
 
 
I
(Nema drugog dana osim onoga koji će doći)

Kada govori kao da zvezde padaju
u lepu vodu iz jedne večnosti iza
promenljivih oblika
uperi prst u nezamišljeno mesto ali vreme
lažno
gde prošlost još nije prošla
i kaže:
ko tamo pođe stići će u dan pre dana kada
je pošao
u nesličnu idilu nevernu onome što je iza nje
gde je ružna graja inače hvaljenih ptica.
On ništa ne prećuti on kaže
svaku mrlju u oku svaki oblak na duši:
budućnost nije sve ono što će doći
mnogo štošta će se jednostavno ponoviti
prošlost nije sve ono što se neće povratiti.
i jedan deo budućnosti ostaje zatajen.
On nas uči kako da ne izgubimo sličnost
sa svojom nadom sa svojim lepim ljudskim
licem
on nas uči da prepoznamo budućnost
u onome što radimo u onome što će doći
jer jao onom koji izgubi svaku sličnost sa
ovim gradom
jao onom koji nema svoje mesto na ovom
trgu
jao onom koji bude merio sebe svojom
senkom
koji je dan njegovoj neosvetljenoj krvi.
Budućnost je tu samo je treba prepoznati
i izdvojiti.
O beli grade o cvetni grade na čijim
prilazima niče žito
jednom bačeno u zemlju nikad bačeno
kao kad siđeš kao kad nestaneš
da bi se mogao pojaviti, zakopano zlato
 
II
 
(Povratak)
 
Opet zvezdana misao uz čelo
Uprkos vetru nešto je stalno
Ono što treba reći na svojoj zemlji
Pod svojim nebom i zvezdama
Da ga čuje Zagroje se primaklo Avali
More Nebojšinoj kuli
Gde je njegova Reč tu je cela zemlja
Reke se ulivaju jedna u drugu iz ljubavi
Izmišljaju jednu geografiju sličnu krvotoku
O, Zemljo, tvoj oblik je oblik mog srca
On je Veliki Putnik, što prebrodi Mora
Da bi  otkrio Nadu sličnu ovoj ovde
Jao nemam reči za našu ljubav
Dobro nam došao
Ti koji od zloupotrebe odvikavaš Vatru.
 
Branko Miljković



« Задњи пут промењено: 20.35 ч. 07.01.2016. од Pedja » Сачувана
Тагови:
Странице: 1 ... 3 4 [5]  Све
  Штампај  
 
Скочи на:  

Покреће MySQL Покреће PHP Powered by SMF 1.1 RC2 | SMF © 2001-2005, Lewis Media Исправан XHTML 1.0! Исправан CSS!