OMali
pod_nadzorom
одомаћен члан
Ван мреже
Организација:
Име и презиме:
Струка:
Поруке: 250
|
|
« Одговор #11 у: 13.10 ч. 21.05.2013. » |
|
Pa i ja velim da je ispravnost stvar za druge nauke i zanate, nije to za jezik. Pitanje je uobičajenosti, a "ispirajuća" nije uobičajen pridjev u ovom kontekstu, iz razloga koje je Masha navela, pa ko god da je kriv za to. Kad je u pitanju namjena nečega tu biramo predlošku frazu sa predlogom "za" posle imenice. Znači u ovom slučaju nije pitanje da li neki drugi pridjev koji završava sa "ća" ide dobro kao atribut imenici nego je pitanje kojoj grupi značenja taj pridjev pripada. "Tekuća" je epitet, "ispirajuća" nije, i to očigledno utiče na sintaksu, pa da ne zatvaramo oči pred tim kad je to moguće izdvojiti kao relevantan faktor u ovom slučaju. Možemo naći kao što sam prije rekao i pridjeve kojima se izražava namjena u atributskoj poziciji kao alternativu, kao "pitka voda" ili tako, ali bogme to opet teško ide, i teško mogu da se sjetim još nekog primjera. Ko ima vremena može da mozga o značenjima pridjeva i da sam uoči pravilnosti koje postoje u srpskom u pogledu njihove distribucije.
Mashi kao prevodiocu je bitno da izabere očekivanu upotrebu u dijalektu jezika na koji prevodi sa engleskog, a to je u srpskom bez sumnje "voda za ispiranje" (444 rezultata na Guglu prema mršavih 9 za "ispirajuća voda"). A da nije jednostavno odgovoriti na pitanje je li neka upotreba standard u jeziku ili nije to je fakat. U nedostatku korpusa jezika dje bi mogli da raščlanjujemo upotrebe po relevantnim kriterijumima, moramo se služiti Guglom da vidimo frekventnost upotrebe i regionalnu distribuciju. Sa Gugla je teško doći do podataka o distribuciji po registrima jezika, a ne možemo ni vremenski da razlučimo kako se to kretala ta upotreba, kao što možemo sa engleskim koristeći Google Ngram. Što je važnije još, nećemo znati ni koliko je neka relativno rijetka upotreba koja je zabilježena u jeziku neprihvatljiva ljudima koji koriste drugu, više uobičajenu frazu, kao u ovom slučaju. Nije svaka upotreba jednako neprihvatljiva, pa neka se ne koristi. U ovom slučaju bih rekao da "ispirajuća voda" ne grebe toliko uši, i vjerovatno će većini ljudi trebati malo vremena da razmisli prije nego što konstatuju da je "voda za ispiranje" ipak njihov intuitivni izbor.
Što se tiče Vuka i pravljenja izbora u jeziku to može biti interesantna tema ako se bavimo pitanje istorije jezika i tako. Samo mislim da se previše bavimo istorijom inače, kao i politikom a onda tako i jezik objašnjavamo. Kada govorimo o jeziku, prevashodno bi trebali da se bavimo jezikom koji upotrebljavamo, to nam je korisno znanje, a učenje o ovim istorijskim lomovima i političkim peripetijama je tu nekorisno znanje, i plus se tu onda bez potrebe razbuktaju često neke loše emocije i tako, a ništa nećemo biti pametniji kad je u pitanju jezik koji upotrebljavamo.
To kako je Vuk i šta se dešavalo u njegovo vrijeme to nije tako važno sad u ovom vremenu u kojem mi živimo i za jezik koji govorimo. Možda je tačno da se bečkim i ovim i onim dogovorima iz tog vremena nešto ugovorilo što je odredilo tok jezika koji govorimo, ja to zaista ne znam, nemam pojma ja šta se tamo dešavalo i neću sad da čitam Wikipediju da bi se o tome informisao, ne treba mi to nešto i nije ni zanimljivo. A jeste mi vjerovatno da su ljudi u to vrijeme mogli više da lome preko koljena u jeziku nego danas i možda su tim dogovorima značajno uticali na tok jezika, samo se to dešavalo u uslovima kada je bilo pedesetak pismenih ljudi na ovom brdovitom i nepismenom Balkanu, što ovim stvarima onda daje drugačiju perspektivu. Kad danas Sima Strahota napiše priručnik o jeziku sa ambicijom da skrene tok jezika to ispadne smiješno zaista. Ljudi danas čitaju i pišu, ne patišu, pa ima internet i čuda druga, a kad smo u pećini živjeli ta komunikacija jasno nije bila tako živa kao danas. Zato može Sima da krene u krstaški rat za odbranu norme od nepismene svjetine, zajedno sa trideset pet kupaca njegovog jezičkog pravilnika i malo više baba Smiljana, jezičkih templara, samo uz svu njihovu nesumnjivu jezičku stručnost i to, sigurno je da idu u izgubljen rat. U jeziku je izgleda važniji kvantitet nego kvalitet, i onda ovi nepismeni što ne čitaju ništa i ne kupuju jezičke pravilnike, oni tu rule the game.
Što ti reče Pedja, jezik je stvar navike, a tu se zna, navika jedna muka, odvika trista muka. A tu naviku steknemo kroz upotrebu jezika naravno. Da bi neka upotreba postala navika ili da to nazovemo standard jezika ili intuitivni izbor bilo koga od nas, mora da se dobro isfiltrira i da bude prisutna na prodajnim mjestima jezika, na teveju, u školi češ to da čuješ od učiteljice, rodbina će koristiti taj jezik, babe, djedovi, ona sisata dje kupuješ hljeb, biće to u bajkama, basnama, u novinama. Rječnici, gramatike i druge knjige o jeziku bi trebalo da nam taj jezik sistematizuju, i da daju što vjerniju sliku toga jezika, a ne jezika kakav bi trebao da bude po bilo čijem svidjanju ili shvatanju. To je onda upotrebljivo štivo, i ljudi koji to čitaju jasno znaju zašto to čitaju - da bi naučili kako jezik koji govore funkcioniše i tako sebi te stvari oko jezika malo pojasne i onda da znaju koji je to jezik koji ljudi očekuju od njih u govoru ili pisanju. Da li to ljudima koji će da čitaju knjige o jeziku treba, i koliko im treba, kad i zašto, to je individualna stvar. Ne ide se u zatvor ako se ne govori standardni jezik, i može svako za sebe da izabere koliko mu je potrebno da svoj jezik prilagodi jeziku većine.
Umjesto takvog pisanja o jeziku, lingvisti mogu da pišu 90%/10% političke pamflete zalažući se za srpsko-hrvatski jezik, ili za originalni trademark srbski jezik ili kakav god oće i to je isto u redu. I da se ljute kao djevojčica u drugom osnovne ako ljudi ne zovu taj svoj jezik srpsko-hrvatskim odnosno srbskim pa kako god narod govorio, np. Samo kad je čovjeku glavna preokupacija u pisanju o jeziku kako će da nazove jezik, i još su mu pri tom glavni argumenti za naziv jezika nebulozni vicevi o jednom Srbinu, jednom Hrvatu i tako, i nacionalna pripadnost čovjeka, pa koja god da je, nema potrebe da upozorava ljude koje interesuje jezik da to ne čitaju, to će doći samo od sebe, neka se ne sjekira.
Velim da prevodiocu umjesto te priče mnogo više koriste gramatička uopštavanja koja možemo da napravimo u jeziku, kao u ovom primjeru ovo sa upotrebom pridjeva koji označavaju namjenu imenice koju kvalifikuju. To je li to došlo od Vuka, Hrvata, Srba ili Bugara neka se bave ljudi kojima je preokupacija politika, istorija i tako, kad je jezik kojii govorimo u pitanju to je prilično periferna problematika.
|