Branko Miljković rođen je u Nišu (1934 - 1961).Njegovo pevanje trajalo je samo sedam godina - iz života je otisao u dvadeset sedmoj godini. U noci izmedju 11. i 12. februara 1961. godine nađen je obešen u šumi na zagrebačkoj periferiji.
Prva pesnička knjiga "Uzalud je budim" (1957) nastala je iz jezgra objavljenog u časopisu Delo.Godine 1959. sa Blaženom Šćepanovićem objavljuje knjigu rodoljubive poezije "Smrću protiv smrti". Dve zbirke pesama objavljuje već sledeće 1960. godine: "Poreklo nade" (u Zagrebu) i "Vatra i ništa" u Beogradu.
Neka o njemu govori poezija koju je stvorio....
Umesto biografije: Rodio sam se odjutros, uprkos svim
podacima o meni,
a ipak stariji sam, od jutra i od sutra
i nisam zaboravio ništa što je bilo pre
moga rođenja
i sećam se svega što je bilo posle moje
smrti
i nisam kriv nizašta što se desilo juče...
Ako hoćete pesmu
siđite pod zemlju
ali pripitomite životinju
da vas propusti u povratku.
*Ubi me prejaka reč...
*Za sve ono što neću, trebalo je da se samo rodim...
*Sanjajući ja sam sve praznike prespavao...
* Više mi nisu potrebne reči, treba mi vreme...
*Da li će sloboda umeti da peva, kao što su sužnji pevali o njoj...
*Ko ne sluša pesmu slušaće oluju...
*Ne krijem... ja sam pun neskromnih snova. Skromnost uopšte meni nije dana...
*I zato ti časovi koji su otkucavali, ponovo će otkucati sa časovnika budućnosti...
* Pustite me da koračam prema sebi, kao prema svome cilju...
*Najlepše pevaju zablude...
-Išao bih da zagrlim jabuku na livadi ali sam put do detinjstva zaboravio...
Uzalud je budim Budim je zbog sunca koje objašnjava sebe biljkama
zbog neba razapetog između prstiju
budim je zbog reči koje peku grlo
volim je ušima
treba ići do kraja sveta i naći rosu na travi
budim je zbog dalekih stvari koje liče na ove ovde
zbog ljudi koji bez čela i imena prolaze ulicom
zbog anonimnih reči trgova budim je zbog manufakturnih pejzaža
javnih parkova
budim je zbog ove naše planete koja će možda
biti mina u raskrvavljenom nebu
zbog osmeha u kamenu drugova zaspalih između
dve bitke
kada nebo nije bilo više veliki kavez za ptice
nego aerodrom
moja ljubav puna drugih je deo zore
budim je zbog zore zbog ljubavi zbog sebe zbog
drugih
budim je mada je to uzaludnije negoli dozivati
pticu zauvek sletelu
sigurno je rekla: neka me traži i vidi da me
nema
ta žena sa rukama deteta koju volim
to dete zaspalo ne obrisavši suze koje budim
uzalud uzalud uzalud
uzalud je budim
jer će se probuditi drukčija i nova
uzalud je budim
jer njena usta neće moći da joj kažu
uzalud je budim
ti znaš da voda protiče ali ne kaže ništa
uzalud je budim
treba obećati izgubljenom imenu nečije lice
u pesku.