Mehmed Meša Selimović

[Iris-Amor]

Naučio sam sebe da uživam u svakom poslu -
objasnio im je. To je korisno lukavstvo kad
postane navika: lakše se radi. Rad čak i volim:
to znači da sam sasvim prosječan čovjek. Tako
sam siguran da nikad ništa neću imati. Kao što
ni vi nemate.

[Iris-Amor]

Ja sam htio da napišem roman o ljubavi, roman
o tragediji čovjeka koji je toliko indoktriniran da
dogma kojoj služi postane suština njegova
života: promašio je ljubav, promašiće i život.
Njegova tragedija počinje onog trenutka kad
izgubi voljenu ženu, kad se ne bori za nju, kad je
olako prepusti drugome iako je ona spremna na
bjekstvo s njim.
Nurudin čini pogrešan izbor i polazi krivim
putem, tražeći sigurnost u tvrdom sistemu
Dogme, misleći da će se tako zakloniti od
surovih udaraca života. Ali udarci života nikog
ne zaobilaze. Njega će snaći s najneočekivanije
strane, gdje je najnezaštićeniji i najosjetljiviji...
- Sjećanje na veliku ljubav, pred samu smrt;
zbog nje izgubljene postao je tvrđi i
neosjetljiviji. Demoralizovan surovošću, ranama,
krvlju, nesigurnošću ovoga svijeta. Traži
sigurnost u miru i tišini derviške tekije,
zaklonjen stabilnošću derviškog reda i njegovim
»vječnim« odredbama ideologije. Nije računao
da ga Život uvijek može iznenaditi, a nesreću je
dočekao nespreman, nezaštićen ljubavlju.
- Za Nurudina je njegova smrt kraj svijeta.
Ljudski glas što se javio u tami noći - to je
zakašnjela nježnost što se javila u njemu. »Javila
se zakašnjela nježnost. Potapa ga strah, jer je
zbog takvog života i smrt besmislena kao i
život.«
Bez ljubavi, svako je uvijek na gubitku.
(Sjećanja)

[Iris-Amor]

Žao mi je, ne mogu da je gledam tako
izgubljenu.
Sjeo sam do nje i zagrlio je, nježno, da je ne
uznemirim još više. Osjećao sam je utišanu,
duboko nesrećnu. Šta se to s njom desilo? Zašto
sam bio tako grub?
– Jesi li vidjela? Snijeg pada.
Nije odgovorila, nije se okrenula da pogleda.
Nešto je u njoj jače i važnije.
– Mislio sam da prošetamo ulicama. Sve je
bijelo.
I na to je oćutala. Dobro, pričekaću da nam
tijela postanu bliža. Udaljili smo se dok smo
vikali...
(Tvrđava)

[Iris-Amor]

Ti prijateljstvo shvaćaš kao slobodu, ja kao
obavezu. Moj prijatelj je isto što i ja. Čuvajući
njega, čuvam sebe. Zar treba da to kažem?
(Derviš i smrt)

[Iris-Amor]

Nije znao kakva je to opasnost oko njega, ali je
bio konačno poražen: nijednog tračka svetla,
nikakve nade, nikakva izlaza, nebo se sklopilo.
Oseća divlji strah, u početku žestok, a onda sve
tiši i dublji: gotovo. Nije to strah za život, već
nešto mnogo teže, potpuna neizvesnost,
nemogućnost da se pokrene ijedna misao,
nepoznata a strašna konačnost, zlokobna
ugroženost pred kojom nema odbrane, gubljenje
svakog smisla. Kratak spoj, mrak.
(Krug)

[Iris-Amor]

Ne varam se, u ovoj djevojci ima sigurnosti i
lojalnosti, ona sve shvaća suviše konačno, suviše
ozbiljno, želi da neopozivo obaveže i sebe i
drugoga, i to mi smeta, ali, začudo, uliva i
poštovanje. I ne znam šta je jače, šta je važnije,
i zato se ispitujemo i čekamo. Bez ikakve logike,
dirnut sam što osjećam da sam joj potreban i
što me gleda drukčije nego ikoga drugog, a baš
toga se bojim. Žao bi mi bilo da joj nanesem
bol, a sigurno bi tako bilo, ili vrlo vjerovatno.
Užasavaju me obaveze, mogle bi da budu
mučne, a privlači me što ih ona nudi. To rađa
nadmoćnost, koja može da bude surova: čuvam
se i jednog i drugog.
(Tišine)

[Iris-Amor]

Neću da joj pomognem, neka se otkrije sama, to je i smisao ove igre u kojoj se uspostavlja naš odnos. Pomalo sam nadmoćan, jer vidim da se ne brani, ali osećam da nije slučajno stala na moj put: nešto će se desiti među nama. Čini mi se da to znamo i ona i ja, tražimo se i čekamo. I uvek sve odgađamo, kao u strahu od rešenja. Ovako je mogućnost, cvetanje, prostranstvo želje. Sve je tu moguće, sve je pred nama.
A kad pređemo tu granicu, naći ćemo se na čvrstom tlu tačno određenog odnosa i obaveza kojih se bojim. Samo ona i ja, u uskom kavezu moguće ali nedovoljne nježnosti, omeđeni sobom i osećanjima koja bi se mogla zaviti, ili koja bismo pokazivali da ne bude sasvim mučno. Samo ona i ja, bez svetla, bez neomeđenih širina, koje nas draže kao mogućnost…
I ne znam šta je jače, šta je važnije, i zato se ispitujemo i čekamo. Bez ikakve logike, dirnut sam što osećam da sam joj potreban i što me gleda drukčije nego ikoga drugog, a baš toga se bojim. Žao bi mi bilo da joj nanesem bol, a sigurno bi tako bilo. Ili vrlo verovatno. Užasavaju me obaveze, mogle bi da budu mučne, a privlači me što ih ona nudi. To rađa nadmoćnost, koja može da bude surova, ali i velikodušna: cuvam se i jednog i drugog…

Tišine, Meša Selimović

[Iris-Amor]

"Ne treba covjek da se pretvori u svoju suprotnost. Sve sto u njemu vrijedi, to je ranjivo. Mozda nije lako zivjeti na svijetu, ali ako mislimo da nam ovdje nije mjesto, bice jos gore. A zeljeti snagu i bezosjecajnost, znaci svetiti se sebi zbog razocarenja. I onda to nije izlaz, to je dizanje ruku od svega sto covjek moze da bude. Odricanje svih obzira je prastari strah, davna sustina ljudskog bica koje zeli moc, jer se boji".

[Iris-Amor]

„Šta je to s nama i sa životom, u kakve se to konce saplićemo, u šta upadamo svojom voljom u šta nevoljom, šta od nas zavisi, i šta možemo sa sobom. Nisam vješt razmišljanju, više volim život nego misao o njemu, ali kako god sam prevrtao, ispada da nam se većina stvari dešava mimo nas, bez naše odluke. Slučajnost odlučuje o mome životnom putu i o mojoj sudbini, i najčešće bivamdoveden pred gotov čin, upadam u jedan od mogućih tokova, u drugi će me ubaciti samo druga slučajnost. Ne vjerujem da mi je unaprijed zapisan put kojim ću proći, jer ne vjerujem u neki naročit red ovoga svijeta. Ne odlučujemo, već se zatičemo. Strmoglavljeni smo u igru, punu nebrojenih izmjena, jednog određenog trenutka, kad nas samo ta prilika čeka, jedina koja nas može sačekati, u toku mješanja. Ne možes je zaobići, ni odbiti. Tvoja je, kao voda u koju padneš. Pa plivaš, ili potoneš“

[Iris-Amor]

Da nisam našao tebe,  bio bih ljut na život, pa ne bih imao ništa, kao ni sada, ali ne bih  znao šta je sreća… Ne bi ti bilo lakše, ali bi meni bilo teže, i to je pravo. Nikad te više necu ostaviti samu, sve što se desi, desice nam se zajedno.

Hodaćemo bez razloga, radovaćemo se, bez razloga, smijaćemo se, bez  razloga, s jednim jedinim razlogom, što smo živi i što se volimo. A kud  ćes veći razlog?

Odlučio sam se za  ljubav. Manje je istinito i manje vjerovatno, ali je plemenitije. I  ljepše. Tako sve ima više smisla. I smrt. I život.

Moje želje su bile maglovite i rasute, sad su sakupljene u jednom imenu, u jednom liku, stvarnijem i ljepšem od mašte.

Hiljadu nečijih srećnih časaka biće kao ovaj, ali ovaj nikada više. Hiljadu tuđih ljubavi biće kao ova, ali ova nikad više.

[Iris-Amor]

"Ja ne biram ono što imam. Ne biram ustvari nista, ni rodjenje, ni porodicu, ni ime, ni grad, ni kraj, ni narod, sve mi je nametnuto. Jos je cudnije što to moranje pretvaram u ljubav. Jer, nešto mora biti moje, zato što je sve tuđe, i prisvajam ulicu, grad, kraj, nebo koje gledam nad sobom od djetinjstva. Zbog straha od praznine, od svijeta bez mene. Ja ga otimam, ja mu se namećem, a mojoj ulici je svejedno, i nebu nada mnom je svejedno, ali neću da znam za to svejedno, dajem im svoje osjećanje, udahnjujem im svoju ljubav, da mi je vrate."

[Iris-Amor]

"Slučajnost odlučuje o mome životnom putu i o mojoj sudbini i najćešce bivam doveden pred gotov čin, upadam u jedan od mogucih tokova, a u drugi ce me ubaciti samo druga slučajnost. Ne vjerujem da mi je unaprijed zapisan put kojim ću proći, ne vjerujem u neki naročit red ovoga svijeta. Ne odlučujemo, već se zatičemo. Strmoglavljeni smo u igru, punu nebrojenih izmjena, jednog odredjenog trenutka, kad nas samo ta prilika čeka, jedina koja nas može sačekati u toku miješanja. Ne možeš je zaobići, ni odbiti. Tvoja je, kao voda u koju padneš. Pa plivaš ili potoneš."

[Iris-Amor]

"Trebalo bi ubijati prošlost sa svakim danom što se ugasi.
 Izbrisati je da ne boli. Lakše bi se podnosio dan što traje,
 ne bi se mjerio onim što više ne postoji.
 Ovako se miješaju utvare i život, pa nema ni čistog sjećanja, ni čistog života."

[Iris-Amor]

Prepoznao sam sve, i sebe, vrativsi se u zavicaj.
Sakrio sam suze kad sam osjetio miris voljene zemlje
Saptao sam u sebi uzbudjeno, kao voljenoj zeni: bez tebe je moja dusa gubava, bez tebe moje srce vapi, izgubljeno, bez tebe je moja misao osakacena, bez krila.
To isto sam mislio grleci Tijanu, njenom blizinom lijececi se od strepnje, njenim mirisom oslobadjajuci se od tudjine.

[Iris-Amor]

Zbog te zene, jedine koju sam volio u zivotu, nisam se ozenio. Zbog nje, izgubljene, zbog nje, otete, postao sam tvrdji i zatvoreniji prema svakome,osjecao sam se poharan, i nisam davao ni drugima sto nisam mogao dati njoj. Mozda sam se svetio sebi, i ljudima, nehotice, i ne znajuci. Boljela me, odsutna.

[Тагови:]

Српски језик - Вокабулар форум
Srpski jezik - Vokabular forum > Читаоница > Најлепши стихови (Уредник: Дарко Новаковић) > Тема: Mehmed Meša Selimović