|
Наслов: Još malo o srpsko-hrvatskom jeziku Порука од: OMali на 20.09 ч. 19.05.2013. Kad smo već otvorili ovu kutiju sa srpsko-hrvatskim jezikom, srpskim, hrvatskim, ovim onim, evo još malo o tome.
Meni problem nije u nazivu srpsko-hrvatski, nego što imamo problem da sastavimo odgovarajuću jezičku literaturu koja će biti zaista upotrebljiva i koja će stvarno razdvojiti jedan ustanovljeni standard jezika od onoga što je substandard. Kad govorimo o standardu jezika, to je onaj jezik koji govore ljudi koji će čitati te rječnike, gramatike ili šta god drugo da pišemo o tom jeziku. Mi možemo kad sastavljamo udžbenik sintakse ili rječnika jezika koji govorimo da izaberemo da udrobimo srpski i hrvatski dijalekat zajedno, pa da ljudi koji oće da uče o jeziku iz tih knjiga shvate da je sva ta leksika koju uključimo, i sintaksa i sve, da je to sve jednako primjenjivo za to što nazovemo srpsko-hrvatski jezik. Znači možemo da to napišemo lijepo kao neki zakonik, pod uslovom da nam primarni cilj nije da objasnimo jezik koji govorimo, nego je glavni cilj da propišemo jezik koji se sastoji od dva dijalekta, pa da mi od toga napravimo jedan, pa kakva god da je stvarno upotreba jezika, i koliko god to bilo upotrebljivo ljudima koji se služe odredjenim dijalektom jezika. Tako bismo dobili nešto za šta ne znamo za šta služi, a uz to nebi ni radilo. U Jugoslaviji kombinovanje dva dijalekta u pravopisima još i imalo smisla jer smo se kroz upotrebu u školama, nacionalnim ključevima na teveju i tako to upoznavali sa hrvatskim dijalektom, a sjećam se i da sam učio pjesmice na slovenačkom, pa i makedonskom. Možemo i da se odlučimo da to nekako izdijelimo zavisno od dijalekta, pa da za jedne stavljamo u prvi plan ono što je karakteristično za jezik koji oni govore, a onda bi dodavali napomenu..a ovo isto može, ali u onom drugom dijalektu, i obrnuto. To kao ono za pečurke, ove pečurke se isto jedu, samo one samo jednom. Pitanje je onda opet koliko sintagma srpsko-hrvatski ima smisla, ako ćemo da izdvajamo ono što je stvarno svojstveno jednom dijalektu jezika na jednu stranu, a ono što je nesvojstveno ćemo u zagrade ili kako već. Tu opet narušavamo ovaj vrhunski princip ravnopravnosti dijalekata ovog srpsko-hrvatskog kojem stremimo, pa ne bih onda rekao da bi i ovaj pristup odgovarao. Mogli bi to uraditi po uzoru na rječnike engleskog jezika koji sadrže napomene za riječi koje su više karakteristične, ili tipične za jedan ili drugi dijalekat. Problem je što je razlika u leksici i gramatici engleskog jezika koji se koristi u novinama, medijima ili knjigama u Americi ili Britaniji zanemarljiva, naročito kad je u pitanju pisani jezik, a u slučaju srpskog i hrvatskog takav rječnik ili gramatiku bi morali iskidati sa napomenama dje šta može da dodje u obzir. Meni je osnovni problem što ja ne znam šta bi time dobio konkretno. Koja je tu meni korist da kad, na primjer, tražim značenje ili sinonim za neku riječ koju želim da prevedem sa engleskog na dijalekat jezika koji govori, da kopam kroz šumu izraza za koje nikad nisam čuo i da se češem po glavi je li riječ koju nadjem nije svojstvena ovom dijalektu koji ja govorim, ili je do mene, pa ja nisam čuo za tu riječ koja je moguće svuda okolo. Ono što meni treba je odgovarajuća riječ ili sinonim, i treba mi rječnik u kojem ću naći tu riječ ili sinonim, zajedno sa alternativama koje su poznate, upotrebljavane, izgovorene ili zabilježene u jeziku koji govore ljudi kojima je tekst koji prevodim namijenjen. Može biti da griješim ali nekako mi je rezon da rječnike i gramatike napišemo imajući u vidu one koji će to da čitaju pa da mogu da razluče šta je standardni jezik u upotrebi u različitim registrima na području dje oni žive i dje taj jezik koriste i čuju i dje im taj jezik treba pa za šta god, od onoga što nije jezički standard. Valjda je to cilj, da objasnimo jezik koji se koristi, a ne da projektujemo jezik kakav bi trebao da bude, ili da udrobimo sve zajedno pa onda da pisanje takvih knjiga izgubi smisao. Meni je tu važno je li hrvatski ili srpski, pa tražio hrvatski ili srpski prevod. Znači, gramatike i rječnici prije svega treba da objasne mejnstrim jezika koji se govori na odredjenom području. Ako želim da se bavimo dijalektima koji nisu standard na tom prostoru za koji pišemo priručnik za jezik ili šta god, možemo napisati uporedne rječnike i gramatike pa da ljudi uporedjuju jezik i regionalne različitosti, sleng ili kakav god drugo jezik koji nije karakterističan i nije dio govora većine ljudi koji govore taj jezik. Ono što ne možemo je da koristimo jedan jezik u školi, na televiziji, na ulici itd a da pišemo pravila i objašnjavamo neki drugi jezik i da nekog ubijedimo da to ima smisla. Ako odredjeni jezik ne nalazimo u čitankama, u knjigama pisanim na jeziku koji govorimo, ako ga ne koristi lijepa Maja Žeželj na drugom dnevniku, ako je većini ljudi koji govore taj jezik stran u svakodnevnom govoru na ulici ili tako, koja je svrha da onda taj jezik udrobimo u udžbenike iz kojih učimo jezik? Motivacija za pisanje takvih gramatika i rječnika nije u jeziku, nego u drugim stvarima, prije svega političkim ubjedjenjima ljudi koji to guraju. Nemam ništa protiv toga da se ljudi bore za to, ali neka naprave političku partiju za te stvari, i neka učine da se jezik bilo kojeg drugog dijalekta ovog istog jezika koji im je po volji zaista upotrebljava u jeziku ljudi za koje pišu jezičke pravilnike, pa kako god to uradili, i onda će to već imati smisla. . Našao sam odje http://www.b92.net/info/vesti/index.php?yyyy=2007&mm=09&dd=07&nav_category=167&nav_id=262642 intervju sa jednim ekspertom za manjinske i regionalne jezike, još je profesor na Filološkom i čuda neka još, izgleda da ga ova tematika žešće interesuje i piše o ovome nadebelo. Srpsko-hrvatski je to još uvijek veli, isti jezik, jer se razumijemo odlično i to, pa onda ne možeš da znaš ko je koje nacionalnosti po jeziku koji govori, (ove nacionalnosti su ovom ekspertu očigledno centralno važne u definisanju šta je jezik a šta ne), a kao u svakom dobrom vicu pojavljuju se i Hrvat, Srbin itd čisto da ne prodje ova mudra diskusija a da se ne potkrijepi sa nekom budalastom analogijom. Odje http://www.youtube.com/watch?v=LIb9B8VvLvY je čovjek predstavio svoju knjigu na ovu temu, koja je do pola o srpsko-hrvatskom jeziku, a od pola autorova autobiografija, sa slikarskim nazivom Portret jednog jezika (i od pola portret autora) i na kraju obraćanja veli da svi mogu da čitaju tu njegovu knjigu, osim onih kojima je mrska pomisao na srpsko-hrvatski jezik, kojih eto na žalost ima i u Srbiji. Ja nisam u Srbiji, i ne može mi biti mrska pomisao ni na jednu sintagmu kojom možemo nazvati jezik koji govorimo, sve dok upotreba te sintagme ima smisla, i onda bih se po tome svrstao u sve ostale a ne ove kojih ima na žalost u Srbiji, pa bih što se toga mogao da čitam tu knjigu. Ono zbog čega ne bih mogao da čitam ovu knjigu je što mi je ta tema bezveze, to prvo, a kad je tako bezveze tema potkovana argumentacijom starring jedan Hrvat, jedan Srbin, jedan Mujo i jedan Haso onda je to obeshrabrujuće, i preskočiću sad čitanje toga, pa neka ispunjavam onaj uslov da mi nije mrsko ono srpsko-hrvatski i to . Ako je već potrebna analogija kojom bi se mogle lijepo ilustrovati razlike izmedju dijalekata jezika koji govorimo, u smislu stvarnog efekta koji to može imati na ljude u praksi, razumijevanje svojeg dijalekta bi bilo kao trčanje na 100 metara a razumijevanje onog drugog kao trčanje na 110 metara sa preponama, stipl-čez. Ovo drugo je isti sport, i isto ćeš to da istrčiš samo sporije i može ti se desiti da se saplićeš usput a možda i da se okupaš. E tako u čitanju na dijalektu koji nije tvoj ćeš isto da pročitaš to što čitaš samo postoji vjerovatnoća da ćeš se tu i tamo saplitati o jezik koji čitaš. Što je taj dijalekat različitiji od tog na kojem govoriš, veće su šanse da će ti trebati i kupaće gaće. Da se oslonim na ovaj podatak što je profesor izračunao pa da kažem da mi onda tih 10% čini dovoljno “realnu jezičnu činjenicu” koja me opredijeli da ne čitam beletristiku na hrvatskom jeziku na primjer, a vjerovatno da neću previše zapinjati sa čitanjem ni na ovom mojem crnogorskom, kad počnu da se štampaju knjige na njemu naravno. Šuška se da se radi na prepjevu sabranih djela Śekspira sa srpskog (neki vele hrvatskog) na crnogorski, to još treba da vidim kako će mi ići. Mislim da ljudi ne bi trebali da prenose nacional-patriotske frustracije na jezik, i ne treba da agresivno nameću drugima jezik svoje Donje Pizdovine, nekako bi bilo prirodnije da se taj jezik koji govorimo razvija nekim prirodnim tokom. Knjige koje pišemo o jeziku ne bi trebalo da budu motivisane takvim plemenitim emocijama, a ni ovim drugim, isto tako plemenitim, kojima ćemo razlike koje postoje u jeziku da ispeglamo sa pisanjem 90%/10% pouzdanih jezičkih priručnika. Htjeli ili ne da se pomirimo sa tom činjenicom, postoje različiti dijalekti jezika koji govorimo na Balkanu, i te razlike su otkad su se izdijelili kokošinjci i pojačane. Nećemo sad da se ubijemo zbog toga, ni što nas je zapalo da budemo u ovom odje kokošinjcu, i što ne kokodačemo isto kao one kokoške tamo. Potrebni su nam rječnici i gramatike da bismo pogledali u njih kad nismo sigurni je li nešto standard u jeziku koji govorimo ili nije. Tu dolazimo do problema u shvatanju jezika i svrsi pisanja o jeziku, jer ambicija autora pravopisa kod nas nije da objasne jezik, nego da propišu neki koji oni smatraju “normom” što god da je stvarna upotreba jezika, a onda će narod lijepo da se prilagodi tome što je pravilnikom o jeziku propisano. A ako narod ne bude htio da prilagodi jezik normi? Mi cemo stvoriti, drugi narod, pravi, bolji, ljepši, i naravno pismeniji narod. Evo iz usta jednog pravopisnog gurua, šta veli o svom pravopisu http://www.youtube.com/watch?v=0cq48WxlK18: To je jednostavno popunjavanje prostora izmedju norme i prakse, da se norma približi praksi, i da se norma pretoči u praksu. To je svrha pravopisa jezika. To će se desiti do 2050e, isušivanjem Indijskog okeana će se dobiti bilijardu hektara super obradive zemlje i naravno, komunizam će se do tada proširiti i na Mjesec. |