Наслов: Мирослав Антић Порука од: woland на 12.27 ч. 08.11.2006. MIT O PTICI
PRVI DEO I Ko u ramenima oseća zemljinu težu kao prikriveni bol, pripada potomstvu onih što su u drevna vremena znali za veštinu lebdenja: onoj potpuno drukčijoj vrsti naših predaka, ne ovih što nas dosežu krvlju iznutra, već nekih prozračnih što nas dotiču samo spolja usnama zlatnim kao večnost. To je taj rodoslov od kojeg smo nasledili neizlečivo mučenje da mislimo. I u amanet dobili zenicu što ne sabira i ne odašilje utiske, nego je čulo sa iskustvima jednog sutra. Jedno je: gledati vidom, a drugo: videti vid. II Teško je danas i opisati te naše čudnovate pretke obrasle vetrom i svetlošću. Jedino nas još zagrljaji pomalo podsećaju na njihov način letenja. Ili to, kad neočekivano otkrijemo u sebi mogućnost da stvaramo takve oblike iz kojih - kad se primakne uho i oslušne - dopire lepet krila. Ako se i znalo za postolja u njihova doba, to nisu bila uporišta i temelji, vec katapulti. U prevelikoj strasti da prevaziđu sve što tone ispisivali su pesme u prostoru pomoću takvih dimenzija koje nas dovode na samu ivicu panike. Već tada bili su: sutra. Već tada bili su: mi. III U znak sećanja na te predivne, jake ljude, pokušao sam jednog sumraka dole na obali reke da i sam uobličim nešto potpuno neograničeno. Da smislim takvu vrstu strogosti i čistote koja bi od fantastičnog stvorila uverljiv gest. Pokušao sam da naučim svoje delo da misli. Da ima belu radoznalost. Usudio sam se da nađem odgonetku da li smo oblikovanjem nečega oduzeti od sebe ili smo sebi vraćeni. IV Ali pre same odluke da priđem samom činu stvaranja valjalo je da utvrdim da li postoji, ili ne, suprotno klube svesti. Bio sam dužan da ispitam da li rođenje nije ili rođenje jeste obična senzacija premotavanja živog. Morao sam da oljuštim prethodnu opnu sebe. Trebalo je da odložim sva druga već izučena učenja i budem spreman da razjasnim da li je stvarno početak baš tako - na početku. V Bio sam na putu da otkrijem poslednju slobodu bezazlenosti: razmak između pripadanja i pripadanja, između izdvajanja-od i izdvajanja-u. Kad jednom dospem do toga, rekoh sebi, da više ne činim nasilja, jer nemam razloga da primoravam stvari na nešto drugo no što oduvek jesu, prevazići ću pravljenje i razumeti stvaranje. Prevazići ću umetnost. Imaću živi dokaz gde je početak i kraj kugle. VI Zatim sam oprao tabane, čelo i oči u reci. Moja večernja molitva bila je sva od sumnje. Zar izučavanje stvaranja nije uporno raspitivanje o svetovima što i ne znaju za protoplazmu, a ipak zive i ipak su od nečega? Mozda su tu negde, pored, a mi ih nismo svesni, jer iz njih dopire nešto što nazivamo: prazno? Mozda smo mi njima: ništa. Možda smo mi njima: prazno? Koliko puta su prošli kroz nas, a i ne znamo njihovu nameru? Koliko puta smo prošli kroz njih, a i ne znaju našu nameru? Da li je oblik oblik, ili je nesto drugo oblik? Miroslav ANTIĆ Наслов: Одг: Мирослав Антић Порука од: Phoenix на 03.59 ч. 02.02.2007. Rođen sam u ravnici. To je zemlja bez odjeka. Tu ništa ne vraća dozive. Popiju ih daljine. Jata lete u mestu i mogu se uzabrati. Sve se priginje zemlji. Sve je na dohvat ruke. Zar to ne liči na slobodu?
Tu se prostori mere svitanjima i sumracima, a vreme dužinama senki. Mlečni put je do kolena, kao prosuta slama. Ne moraš da se penješ, zvezde rastu u žbunju. Samo se uputiš ravno, po vrežama od zlata, i posle desetak koraka već hodaš po nebesima. Zar to ne liči na slobodu? Besmrtna pesma Ako ti jave: umro sam, a bio sam ti drag, onda će u tebi odjednom nešto posiveti. Na trepavici magla. Na usni pepeljast trag. Da li si uopšte ponekad mislio šta znači živeti? Ako ti jave: umro sam evo šta će biti. Hiljadu šarenih riba lepršaće mi kroz oko. I zemlja će me skriti. I korov će me skriti. A ja ću za to vreme leteti visoko... Visoko. Zar misliš da moja ruka, koleno, ili glava može da bude sutra koren breze il' trava? Ako ti jave: umro sam, ne veruj to ne umem. Na ovu zemlju sam svratio da ti namignem malo. Da za mnom ostane nešto kao lepršav trag. I zato: ne budi tužan. Toliko mi je stalo da ostanem u tebi budalast i čudno drag. Noću, kad gledaš u nebo, i ti namigni meni. Neka to bude tajna. Uprkos danima sivim kad vidiš neku kometu da nebo zarumeni, upamti: to ja još uvek šašav letim, i živim. Наслов: Одг: Мирослав Антић Порука од: Сребрена на 00.53 ч. 04.11.2007. Цитат Besmrtna pesma Prelepa je i duga.. Evo celog teksta ovde: http://www.geocities.com/draganakonstantinovic/library/antic-besmrtnapesma.html Наслов: Одг: Мирослав Антић Порука од: Сребрена на 01.15 ч. 04.11.2007. Украшћу твоју сенку
Обући је на себе И показивати свима Бићеш мој начин одевања свега нежног и тајног Па и онда, кад дотрајеш Искрзану, избледелу Нећу те са себе скидати На мени ћеш се распасти. Јер Ти си једини начин да покријем голотињу ове детиње душе. И да се више не стидим Пред биљем и птицама На подераним местима Заједно ћемо плакати. Зашиваћу те ветром. После ћу, знам , побркати Моју кожу с твојом. Не знам да ли ме схваташ: То није прожимање. То је умивање тобом. Љубав је чишћење неким. Љубав је нечији мирис, сав изаткан по нама. Тетовирање маштом. Ево, силази сумрак.. И свет постаје хладнији. Ти си мој начин топлог. Обући ћу те на себе да се, овако покипео, не прехладим од студени свог страха и самоће.. (Никад нисам знала наслов ове песме, преписана је из старих споменара..Ако знате, јавите ми :) Наслов: Одг: Мирослав Антић Порука од: Lolita на 02.08 ч. 04.11.2007. Ne volim sve njegove pesme, ali neke su zbilja slatke i iskrene. Kao ova gore, na primer :)
Наслов: Одг: Мирослав Антић Порука од: kontra на 10.38 ч. 09.11.2007. Heh, to s Besmrtnom pesmom mi je jedan od najinfantilnijih postupaka koje sam ikada napravila. Negde krajem osnovne bejah toliko fascinirana pesmom da sam je prepisala na neke papire u boji, smestila je u fasciklu i rekla sebi da ću je pokloniti osobi s kojom budem planirala da ostanem "zauvek". Godinama kasnije iskopah je i posle samo par nedelja, možda mesec-dva "zabavljanja" odabranik mog srca dobi fasciklu. I ljubomorno je čuva i dan-danas, a od tada je proooooošlo ;D
Наслов: Одг: Мирослав Антић Порука од: slackana на 10.48 ч. 24.11.2007. ODLUKA
Život je sve nešto iz početka. Juče i prekjuče sutra ne vrede. Nema na svetu dva ista petka, dve iste nedelje, dve iste srede. Pa čemu onda razočaranja? Ako je jedna ljubav - ćorak, odmah se drukčije i lepše sanja. I kad si najviše tužan i gorak nekih se novih očiju setiš i shvatiš da letiš. . . divnije letiš. Ko je to video da dečak pati? Da kunja kmezav i da plače? Svaki put moraš iznova znati da voliš bolje, da voliš jače. Ne da se vadiš. Ne da se tešiš. Već da se istinski do neba smešiš. Nema na svetu dve iste srede, dva ista utorka, dva ista petka. Sve nove ljubavi drukčije vrede. Živi se svaki put iz početka. Živi se da se nikad ne pada. Da budeš snažniji posle oluje. I da se u tvom srcu već sada sto zlatnih zvezda unapred čuje. Наслов: Одг: Мирослав Антић Порука од: србољуб на 13.07 ч. 24.12.2007. Oпомена
Важно је, можда, и то да знамо: човек је жељан тек ако жели. И ако себе целог дамо, тек тада и ми можемо бити цели. Сазнаћемо тек ако кажемо речи искрене, истоветне. И само онда кад и ми тражимо, моћи ће неко и нас да сретне. Наслов: Одг: Мирослав Антић Порука од: србољуб на 22.10 ч. 25.12.2007. Записано у среду
У среду смо се први пут срели, а до тада се нисмо ни знали. У петак смо се заволели. У понедељак посвађали. Опет је среда. Сад свима кажем док лутам по корзу сам: не, није она лепша ни дража од других девојчица које знам. Па кад је сретнем - очи кријем. Звиждућем. Гледам у нешто друго. И мислим: збиља, свеједно ми је. Ал' окрећем се дуго... дуго... Јес' да ће среда за два сата, ал' нисам могао да издржим :D Наслов: Одг: Мирослав Антић Порука од: asm на 17.28 ч. 21.07.2009. Posmrtni mars klovnova
Kad umrem bar sam siguran: niko se nece dovuci da mi pljune u lice. Svi cete mi odjednom biti prijatelji i ko zna kakvo izmisliti priznanje. Potpuno vas razumem: mrtvi ljudi nisu zlocinci, nisu gadovi, nisu ubice. ''Posmrtni mars klovnova'' Smrt je - pomilovanje. Smrt je najpristojniji nacin da se ode bez pozdrava, bez obecanja, na miru. Smrt je invalidnina herojima za amputirane lobanje i nesanica pepela u kojoj duse trava vetrove ishtu. Odlaskom se znatno dobija: plakatiraju covekovo ime i prezime po uglovima na malo finijem papiru i svako vas chita, cita, kao da ste odjednom postali vrlo vazna izlozba ili premijera u pozoristu. Ako to mora da bude u nekakvu jesen, - neka bude. Zemlja ne menja boje kao trava i vetar. Zemlja uvek mirise samo na presne ljude uporno, metar po metar, uporno, grudvu po grudvu, zemlja je gluvonemo zgrusano vece sasuseno i tamno kao pokojne lude. Zemlja je veliki san o pticama krtica i zvezdama crva otecen, i ako sve to bas mora da bude u nekakvu jesen, - u redu, neka bude. Gledacu kako sunce nagriza drvecu ruke pa su dlanovi liscca ranjavi i krti, a mostovi tegle na ledjima topli vetar sto prve kise najavljuje. I ako vec svi odlaze po nekakvom zakonu pomirljivosti i umora, ucinicu to odjednom, ne postujuci priglupe i svakodnevne smrti, nestpljiv da dozivim taj mrak sto mi se u zenice strmoglavljuje. I smeskajuci se, a necu objasniti zasto se smeskam i sta osecam dok mi se u raznobojnim klikerima ociju hiljadu svetlosti menja. Morate vec jednom shvatiti: ja samo na sebe podsecam ovako pijan os snova i proklet od poverenja. Posle mene slobodno disite i vi sa rukama od crepa, i vi sa rukama od kolaca. I prelamajte se u bezbroj nijansi od crne od bele, - nikad me necete stici jer bio sam drukcija prizma. Ja sam ispred nosa svih vrlo postovanih pronalazaca prvi uspeo da patentiram pod istim rednim brojem osmeh zanosa i cinizma. Ja sam ispred nosa svoje vrlo cenjene generacije prvi isao da onjusim oblake i prvi se namrsten vratio. I sad znam da je mudrije uciniti korak van sebe nego proci milione kilometara u svojim grudima. Inace, bio sam pomalo vanbracno zaljubljen u vetrenjace i stanicne restoracije i posteno sam, cini mi se, platio, kiriju sto sam ziveo medj ljudima. Nije mi zao sto sam ispao naivan kao dimnjak - sanjalica koji za zivota ceka da ga proglase za vulkan, iako nisam bljuvao ni pepeo ni zhar put oblaka i ptica. Ja sam vecito cvetao plavo i to bez razloga plavo kao jorgovan u blatu ispred kasapnica. Ja sam mislio: dobro, razmrskajmo usijane celenke o zid, mozda ce se iz toga izleci nekakvi dani. Ja sam mislio: dobro, sve grobare na bastovanski kurs, mozda cemo nauciti na kosti da kalemimo cvet. Sad mi zbilja vise nicega nije zao i necu urlati ni sliniti u rukav ako sutra neko ko bude pozvan da nisani - na mene prstom ne nanisani. Pljujem ja pomalo na vs, nadmeni buduci. Da se nismo ovako prljavi grizli i parili, da nismo ovakvi nakazni pre vas krvarili i sanjarili, voleo bih da vidim na sta bi licio vas okupani, puderom posuti, razmazeni svet. Kad umrem, samo ce mi biti zao ptica, jer sve vreme sam sanjao letove, pa ono drugo za mene nije imalo narocitog smisla i znacenja. A vi se nasmejte kad spuste u raku velikog klovna i njegove nerazumljive svetove umorne od zivotnog segacenja. I neka sve prodje bez molitvi i rodoljublja. Ulicarkama donji ves od kaludjerickih riza! Nisam bio ni ikona, ni vojnik, ni gradonacelnik u provinciji kome bone decu vaspitavaju. Cirkusi su bili moja najveca ljubav i moj najveci patriotizam, i radjao sam se kad su ginuli, a umro kad vaskrsavaju. Vi mozda shvatate: bio sam tu da vam prstom na usni napisem osmeh i na trepavicama suzu u isti mah. Bio sam razapeta celicna zica izmedju bivsih koji sve lepo veruju i buducih koji u svemu traze trik. Po meni je igrala balerina sa amputiranom nogom i kisobranom u ruci, i svima vam je zastajao dah. Kazite hvala sto se nisam prekinuo i zgrusao vreme u crven krik. Hocu da cujem taj aplauz kojim ste dlanove raskrvarili pod ogromnim satorima neba naduvenim od ridjih vetrova sto oluju obecavaju. Jer posteno je, na kraju krajeva, razumeti komedijase koji su se zbog vas izmotavali. iako su mogli da sidju u publiku i da za svoje pare psuju i obozavaju. Ako sve to mora da bude u nekakvo prolece, - neka bude. Belo od kisa prolece je tek okrecena fabrika etiketa na granama ispod kojih idemo. Zalepite mi usput na celo jedan list i nista vise, - ako se razumemo. Ostalo moze da ostane kao i kad sam disao. Neka se leprsaju suknje i marame. Nek neko nekom zariva noz u vrat, i neko nekom i dalje sapuce: draga. Neka izgleda kao da sam se vrlo uctivo i diskretno udaljio i u slivnike prospite svaki svaki drugi smisao. U destoj sam leteo na mesec. U dvadesetoj sam leteo na grudobrane. U tridesetoj sam odleteo dovraga. Na kraju: ne umivajte me, molim vas. Maramicom mi pokrite lice ako vam smeta moja budalasta maska. I cegrtaljke u sake, a onda: orkestar, molim jedan sasvim tihi jecaj! Upalite sve ulicne svetiljke i reklame neka grad izgleda kao arena pre mog odlaska. Zar ne primecujete, gospodo i dame, da smo u smrti opet nekako samo deca. Vama ce od naseg poslednjeg kikota utrnuti rskavica u zglobovima, a to je, ustvari, nasa poslednja naivna sala, poslednja salva crnog snega po vasim licima sivim. I ko zna, mozda cemo samo svoju prazninu dati na cuvanje grobovima, a mi cemo ostati da se cerimo i naricemo ovde negde u travi, ovde negde u liscu, ovde negde pod kamenom i dalje neverovatno zivi. Наслов: Одг: Мирослав Антић Порука од: Madiuxa на 18.30 ч. 22.07.2009. Lepa pesma, još da nije ošišana latinica, bila bi za čistu desetku ;D
Наслов: Одг: Мирослав Антић Порука од: asm на 18.34 ч. 22.07.2009. Цитирано: Brunichild link=topic=385. msg41869#msg41869 date=1248280231 Lepa pesma, još da nije ošišana latinica, bila bi za čistu desetku ;D HeHe. . . :) Sačuvala sam je još odavno tako, malčice me mrzelo da je prepravljam. . . :) Sledeći put kad budem nešto postovala, sigurno ću pre toga srediti. . . :) Наслов: Одг: Мирослав Антић Порука од: asm на 12.10 ч. 23.07.2009. OPROŠTAJ
Neću da studiram pravo jer nikada ne bih mogao svetu da dokažem da je pravo što si bacila svoje belo dete pod voz onog proleća. Ni medicinu jer nikada ne bih mogao da izlečim male, bolesne jagode što su sazrile na tvom toplom trbuhu. A pesme pesme ću uvek pisati ovako istinite i ružne kao sto je i ova divljiva restauracija i naše večerašnje poznanstvo. Guraj me nogom ispod stola jer svi se najzad na ovom svetu guramo onako kako to nabolje znamo i umemo. Posle tebe će ostati iste ulice i deca sto uče u školi da crtaju proleće i raznosači novina i niko neće za tobom posuti kosu pepelom i poludelo kukati prema mesecu mada si u sivim očima nosila svet koji je vredeo više nego svi ratovi, hidrocentrale i zgodici na berzi i ruletu. A tako bih voleo ja koji sam mrzeo sve kraljeve da postaneš noćas kraljica da te nose po gradskim trgovima klanjaju se, kliču i pišu stihove o tvojoj kosi. Naterali bismo i lišće i balerine u prestoničkoj operi i vašarske vrteške i svetlosne reklame da se vrte u krug kao milioni spiroheta u tvojoj kosi. Uzmi svoj prtljag voz kreće u minut posle ponoći nisam ja ni arhangel Gavrilo ni milicioner koji se brine za putnike ja sam samo pijani pesnik i mahaću dugo za vozom jer oboje smo iz iste porodice čovečanstva. Наслов: Одг: Мирослав Антић Порука од: Ana N на 04.34 ч. 08.12.2009. Ne priznajem rastanke
i nikad neću Suviše boli kada se grubo otkine cvet koji tek niče Kada na samom početku priče vreme zatreperi i stane baš kada bleda još prazna zora mesečevo srebro ućuti i kada zamre let povetarca što dahom sluti uzdahe nove, nasmejane Ja želim da još s tobom gledam kako se bude zlatasta mora da s tobom dišem i da te volim i vatrom noći i zore sjajem I zato ne dam, i zato neću i zato rastanke ne priznajem Želim da živim tvojim dahom i da se smejem osmehom tvojim želim da bolujem tvoje boli i da strahujem tvojim strahom dokle me ima dok postojim Želim da sanjam tvoje snove i da kroz virove tvoje reke ponovo osetim prste u kosi da razvejano seme maslačka tvoj vetar nosi i sipa u šarene misli neke u žute duge na modrom tlu Zato ne dam i zato neću Zato moj odraz još vešto krije istih osmeha tajne daleke Zato ću uvek biti sa tobom u dašku misli ili u snu Još uvek naš cvet negde niče još uvek naše tajne snije i ustreptalom lepotom traje dok mu na lati leptiri sleću Svi su rastanci tužne price zato ja rastanke ne priznajem i nikad neću. Наслов: Одг: Мирослав Антић Порука од: Милош Бркушанин на 10.10 ч. 07.01.2010. Lepa pesma, još da nije ošišana latinica, bila bi za čistu desetku ;D You're so mean! :-) Наслов: Одг: Мирослав Антић Порука од: Madiuxa на 11.07 ч. 07.01.2010. Lepa pesma, još da nije ošišana latinica, bila bi za čistu desetku ;D You're so mean! :-) Uvek bila... :P Наслов: Одг: Мирослав Антић Порука од: Ime moje на 19.47 ч. 16.05.2010. Ima bolesnih tipova kojima godi kad su u društvu lepih žena. Ja lepu ženu sakrijem. Kažem devojčici: to što gledaju u tebe, to je kao da te pipaju rukama, i molim te da očetkaš kaput, opereš kosu i umiješ se.
Napravio sam joj četiri scene u restoranu. Ovde restorani imaju nečeg starinskog, bar ovi na koje ja nailazim. Imam čulo za kafane. U sebi neprekidno, dok pijuckam, mrmljam Štrausa. Zamislite, ona kaže da ne voli ruske romanse. Kad sam joj pevušio - ništa. Slegne ramenima i kaže: ne podnosi ruski jezik. Suviše joj je mek. Onda sam čitavo prepodne govorio samo ruski. Počeo sam sa Blokom, vikao Majakovskog tako da je svima bilo neprijatno, a malaksao sa Jesenjinom. Naredio sam joj da počne da uči ruski. Izvinio sam se ljudima za okolnim stolovima i, od dvanaest, pa nadalje, govorio sam samo engleski, ali sam sve reči izvrtao i lagao da su to američki slengovi. Održao sam joj predavanje o sedamnaest slengova. Zamolili su nas da iziđemo iz kafane. Na ulici smo se posvađali, onda smo se dugo ljubili, i bilo je jasno da je volim. Zato i mislim da vam nikad više neću pisati. Uostalom, zar nije tako bolje. Kad umrete, podići ću vam divan spomenik i napisati: ona je trpela mene. Ima jedna pesma za decu, Preverova, koja kaže: „Žirafe pevaju, ali pošto su žirafe neme, pesma ostaje u njihovoj glavi.” Tako je i sa mnom. Možda ću vam i govoriti neke reči, ali, kako sam za vas od danas nem, pisma će ostajati u mojoj glavi. Od sutra - ništa. Ni razglednice. Наслов: Одг: Мирослав Антић Порука од: Sho на 22.40 ч. 01.08.2010. Цитирано: Сребрена link=topic=385. msg12587#msg12587 date=1194135322 Украшћу твоју сенку Обући је на себе И показивати свима Бићеш мој начин одевања свега нежног и тајног Па и онда, кад дотрајеш Искрзану, избледелу Нећу те са себе скидати На мени ћеш се распасти. Јер Ти си једини начин да покријем голотињу ове детиње душе. И да се више не стидим Пред биљем и птицама На подераним местима Заједно ћемо плакати. Зашиваћу те ветром. После ћу, знам , побркати Моју кожу с твојом. Не знам да ли ме схваташ: То није прожимање. То је умивање тобом. Љубав је чишћење неким. Љубав је нечији мирис, сав изаткан по нама. Тетовирање маштом. Ево, силази сумрак. . И свет постаје хладнији. Ти си мој начин топлог. Обући ћу те на себе да се, овако покипео, не прехладим од студени свог страха и самоће. . (Никад нисам знала наслов ове песме, преписана је из старих споменара. . Ако знате, јавите ми :) Naslov ove pesme je "KROJ". To je i moja omiljena pesma. I prosledjujem jos jednu njegovu pesmu, koja, zajedno sa "Kroj"-em, deli tu 'titulu' moje omiljene pesme: BALADA Od svih si devojaka bila tisha Zbunjena, sama, neprimetna, bleda. Ej, zasto nisi bar porasla visha, Bar visha za pola pedlja! Jedne je noci udarila kisha Tako krvnicki ko cuvari reda Ej zasto nisi bar porasla visha Bar visha za pola pedlja Jer kad su te u svitanja seda Obesenu nasli o drvo kraj vrata Izmedju bosih nogu i blata Bilo je razmaka - samo pola pedlja! Наслов: Одг: Мирослав Антић Порука од: RecklessLife на 18.12 ч. 26.10.2010. SENKA
Zbog svega što smo najlepše hteli hoću da uz mene noćas kreneš. Ma bili svetovi crni, ili beli, ma bili putevi hladni, ili vreli, nemoj da žališ ako sveneš. Hoću da drziš moju ruku, da se ne bojiš vetra i mraka, uspravna i kad kiše tuku, jednako krhka, jednako jaka. Hoću uz mene da se sviješ, korake moje da uhvatiš, pa sa mnom bol i smeh da piješ i da ne želiš da se vratiš. Da sa mnom ispod crnog neba pronađeš hleba komadić beli, pronađeš sunca komadić vreli, pronađeš života komadić zreli. Ili crkneš, ako crći treba zbog svega što smo najlepse hteli. Наслов: Одг: Мирослав Антић Порука од: Iris-Amor на 09.59 ч. 09.11.2014. Pehar
Srećno ti, Novi Sade, i dobri i tužni i večni, prosto ti i mudrom i ludom, i kad te psujem i slavim. Sa fruškogorskim čelom i mokrim usnama rečnim, Sa gudalima od krvi i gudalima plavim tebe, čija mi groblja i ponos i zakletvu kriju i kroz tambure plaču i zvone, i vrište, i piju, i žvaću tu crnu zemlju, tu travu, taj beton i stakla, a duša nikud odavde – nikud se nije pomakla. Pa sva čudjenja stanu u čudo što ne čudi, a nisu ni krov, ni krošnja, ni ulice, ni ljudi, već si ono što tinja po ivicama vida, u naborima smeha, to tvoje i mlečno i vinsko, to zaistinsko tvoje što se od zvezda otkida, u neko podbarsko veče i jutro petrovaradinsko to divno izmišljeno od ljubavi i htenja, ta kriška razočarenja i kriška poverenja, taj sjaj u svetom oku što se i puni i cakli. A snovi nikud odavde – nikud se nisu pomakli. Srećno ti i prosto grade! Sunce u čašu natoči! Živeo! Nasledi od nas i srce i obraz i oči! Živeo, jer iza nas će još novi i novi doći i poznaćeš: u njima naša te ljubav dotakla, i nikud dalje odavde – nikud se nije pomakla. Наслов: Одг: Мирослав Антић Порука од: Iris-Amor на 20.56 ч. 11.11.2014. Kada mi nedostaješ
Mislim tudje misli Kradem svoje vreme Provlačim ga Izmedju oblaka, snova, Daljine i snega… Kada poželim Da ti nedostajem Odsanjam pesmu Zatvorim oči I na kaldrmi zamislim Cvet beli. Kada te nema Jer tako hoću Zaledim osmeh U sebi kažem ime Udahnem duboko I pomislim Tako mi nedostaješ… Наслов: Одг: Мирослав Антић Порука од: jadranka84 на 09.54 ч. 25.12.2015. Postavljam ovu Mikinu pjesnu jer je nama, učenicima 5. raz osnovne škole istu osobno pročitao Miroslav Antić (Olovka piše srcem)......tad nisam ni znala tko je, bilo mi je važno da ne učimo.....
PLAVI ČUPERAK Čuperak kose obično nose neko na oku, neko do nosa, al ima jedan čuperak plavi zamislite gde? - U mojoj glavi. Kako u glavi da bude kosa? Lepo. U glavi. To nije moj čuperak plavi, vec jedne Sanje iz šestog "a". Pa šta? Videćeš šta - kad jednog dana čuperak nečije kose tuđe malo u tvoju glavu uđe, pa se umudriš, udrveniš, pa malo - malo.. pa pocrveniš, pa grickaš nokte i kriješ lice pa šaljes tajne ceduljice, pa nešto kunjaš, pa se mučiš, pa učiš - a sve koješta učiš. Izmešaš rotkve i romboide. Izmešaš nokte i piramide. Izmešaš leptire i gradove. I sportove i ručne radove. I tropsko bilje. I stare Grke. I lepo ne znaš šta ćeš od muke. Sad vidiš šta je čuperak plavi kad ti se danima mota po glavi, pa od dečaka- pravog junaka napravi tunjavka i nespretnjaka. Наслов: Одг: Мирослав Антић Порука од: jadranka84 на 10.01 ч. 25.12.2015. "Ljudi se poštuju riječima, a vole šutanjem."
Наслов: Одг: Мирослав Антић Порука од: jadranka84 на 09.37 ч. 27.12.2015. "Sasvim je svejedno da li žmurite ili ne žmurite, jer - čuda se već događaju. "
|