|
Наслов: Dobriša Cesarić Порука од: Моцарткугелн на 12.55 ч. 03.01.2016. Prosto smatram nepravdom to, što za mnoge godine postojanja ovog foruma nije pisano o Dobriši Cesariću i njegovoj poeziji. :) Vreme je da se to ispravi! Verujem da je mnogima već poznata ova pesma — barem fraza Krhko je znanje, ako ništa drugo. Pesma u svojoj celosti je, malo je reći, prelepa.
Povratak Ko zna (ah, niko, niko ništa ne zna. Krhko je znanje!) Možda je pao trak istine u me, A možda su sanje. Još bi nam mogla desiti se ljubav, Desiti — velim, Ali ja ne znam da li da je želim, Ili ne želim. U moru života što vječito kipi, Što vječito hlapi, Stvaraju se opet, sastaju se opet Možda iste kapi — I kad prođe vječnost zvjezdanijem putem, Jedna vječnost pusta, Mogla bi se opet u poljupcu naći Neka ista usta. Možda ćeš se jednom uveče pojavit Prekrasna, u plavom, Ne sluteći da si svoju svjetlost lila Mojom davnom javom, I ja, koji pišem srcem punim tebe Ove čudne rime, Oh, ja neću znati, čežnjo moje biti, Niti tvoje ime! Pa ako i duša u tom trenutku Svoje uho napne, Sigurnim će glasom zaglušiti razum Sve što slutnja šapne; Kod večernjih lampi mi ćemo se kradom Pogledat ko stranci, Bez imalo svijesti koliko nas vežu Neki stari lanci. No vrijeme se kreće, no vrijeme se kreće Ko sunce u krugu, I nosi nam opet ono što je bilo: I radost, i tugu. I sinut će oči, naći će se ruke, A srca se dići — I slijepi za stope bivšega života Njima ćemo ići. ———————————————————— Ko zna (ah, niko, niko ništa ne zna. Krhko je znanje!) Možda je pao trak istine u me, A možda su sanje. Još bi nam mogla desiti se ljubav, Desiti — velim, Ali ja ne znam da li da je želim, Ili ne želim. |