Dakako to o cemu pricas seze dublje nego sto se da naslutiti iz tvog posta.
Pise se o tome da su se sadasnje generacije preorijentisale na to da status i srecu grade ne toliko u materijalnim vrednostima (skupe stvari, ekskluziva itd.) koliko u "iskustvenim vrednostima", neopipljivim dobrima koja, umesto da ih drzi u vitrini ili garazi, covek moze "staviti u sebe", u smislu da ih moze inkorporisati u sopstveni identitet i dati svojoj pojavi dozu ekstravagancije i autenticnosti na sasvim drugom nivou u odnosu na nekada (glupi primer: umesto da se pokazuje sa novim uvoznim odelom u diskoteci, danasnji kicos ce pre na fejsbuk okaciti da je bio na takvom i takvom iventu ili fotografije sebe u sekend-hendu).
Naravno i ta dobra se kupuju (mozda ne direktno ali neko svakako profitira) te je i to "izum" kapitalizma, kao odgovor na nedostatke klasicnog dvadesetovekovnog materijalizma koji jedan broj ljudi ipak odbija svojom "providnoscu". A takodje je to uslovljeno propadanjem srednje klase na zapadu i rastucom percepcijom nejednakosti koja izaziva nelagodu i osecaj nepravde kod ljudi. Otud i ona zvaka o "alternativnim zivotnim stilovima" itd...
Evo neki clancic na tu temu (
http://science.howstuffworks.com/life/inside-the-mind/emotions/people-happier2.htm ), ukratko:
"There is one common thread when it comes to experientialism and materialism — money. Studies of the happiness that experiences and objects may provide examine how things we pay for bring us pleasure. (The third part of Sartre's triumvirate of happiness, being, usually cannot be purchased.) What's significant about the idea that experience can bring happiness is that experience often does cost money. Orca whale watching trips, tickets to Japanese drumming shows, romantic dinners, birthday parties — all of these things cost money. By extension, then, studies like the one conducted at San Francisco State University have inadvertently proven that money can buy happiness, despite reams of data that show wealthy people aren't any happier than the average Joe."
Sve u svemu, meni se to ne svidja. Nekad je pronicljiv pojedinac lako mogao reci: "Carevo novo odelo" i ispod ljusture blagostanja videti obicnog ili neobicnog coveka, a sada je verovatno malo teze razlikovati coveka od njegovih potrosackih navika i naci nesto ljudsko sto nas povezuje (trule li fraze no dobro...), sto bi opstalo i u nekom drugacijem sistemu i vremenu - uvek se vracam na to, a mozda ne bi trebalo, kad promisljam o ljudima koje znam, npr: "Sta bi ova ili ovaj bili u srednjem veku ili u doba francuske revolucije" (i potom nehotimice obrnem neku epizodu Crne Guje u glavi).
Na primer, na ovu temu je interesantna socioloska analiza poslednjeg mejnstrim talasa hip-hopa (oni reperi sa kajlama na mtv-u itd. - nesto sto vec redje moze da se vidi na kanalima) koji se danas posmatra kao spontani, instiktivni odgovor i bunt onog dela populacije, uglavnom nizih slojeva, koji nisu "uhvatili voz" sa promenom paradigme potrosastva i osecaju da sistemu vrednosti za kojima su generacijama unazad zudeli istice rok trajanja...