Da, sve to zvuci jako lako, medjutim, zasto bismo gledali druge jezike? I zasto bas nemacki? Kad na spanskom imena sve tri pokrajine imaju isti nastavak i u srpski su takodje prenesene sa istim nastavkom, ne vidim zasto bi se onda njigovi etnici razlikovali, ali se ipak razlikuju.
Pokušaću ovako. Kod nas imaš, recimo, ime
Mica, a imaš i imenicu
radnica. Iako se oboje završava sa
-ica, postoji bitna razlika: u drugom imamo
sufiks -ica, dok je u prvom to samo kombinacija slova koja se tako „slučajno“ zadesila.
Sad treba slično da vidimo šta je šta u nazivima
Andalucía, Galicia, Valencia. U španskom postoji sufiks
-ia, ali možda je završetak jednostavno „slučajno“ ispao tako (tj. nezavisno od postojećeg sufiksa). I tu imamo problem, jer španskom
sufiksu -ia odgovara naš
sufiks -ija, a španski
„slučajni“ završetak -ia prenosimo (transkribujemo) opet kao
-ija; dakle, i u našem jeziku se sufiks koji upotrebljavamo u takvim primerima poklapa s „običnim“ završetkom, pa opet nemamo na osnovu čega da razvrstamo. E baš tu je nemački zgodan, jer on za slične potrebe ima sufiks
-ien, što nam omogućava da razlikujemo reči sa dodatim sufiksom od rečî sa „slučajnim“ završetkom
-ia (budući da će prvi u nemačkom preći u
-ien, a drugi ostati kakav jeste). Nije, dakle, nemački bitan zato što je nemački, već zato što koristi drugačiji sufiks te možemo razlikovati šta je šta; u istu svrhu mogli smo se poslužiti češkim, danskim, holandskim, švedskim (verovatno još nekim, ovo je na prvu ruku).
Ovo svakako nije „vrhovni argument“ — možda se sufiksi negde zapetljaju u trouglu srpskog, španskog i nemačkog (ili kog već) — ali u situaciji kad nemamo baš ništa drugo na raspolaganju ovo ima solidan procenat uspešnosti.
Mislim da je ipak potrebno da neko napise recnik etnika...
Ne verujem da bi ikom smetao takav rečnik, ali ne možemo sedeti skrštenih ruku dok se on ne pojavi — moramo videti kako da se zasad snalazimo bez njega.
