Ako množina
deca znači, a tu smo valjda saglasni, više različitih deteta, onda množina
mi označava veći broj različitih
ja, veći broj jedinki koje o sebi govore u prvom licu množine.
Mislim da je osnov vaše argumentacije, Vučenoviću, u tome što vi
ja doživljavate isključivo kao određeno
ja. I odatle zaključujete da množina toga
određenog ja ne postoji, jer vi
ja posmatrate kao posebno, jedino, nedeljivo, nemnoživo, kao neku posebnu i čistu jedninu. Da li sam u pravu, odn. da li je otprilike ovo izvor neslaganja tj. vaše sumnje da je
mi množina od
ja ?
Ne poričem da ima izvesne logike u vašem stanovištu.
Određeno ja i nema množinu, ili bi to bila neka besmislena, čudna, šizofrena množina. Ali kad se ima u vidu da je
ja prvo lice jednine, dakle koje
svi ljudi koriste govoreći o sebi u prvom licu jednine, ti (svi) ljudi kada govore o sebi u prvom licu množine koriste
mi, i to
mi predstavlja više različitih jedinki koje govore o sebi u 1. licu množine. To su, recimo, mnoga različita
ja.
E sad, da li neko pristaje na množinu u kojem je njegovo
ja tek jedno od mnogih, posebno je pitanje
Šalu na stranu, stvar jeste diskutabilna. Kapiram da kad neko kaže
ja misli (isključivo) na sebe, a na
mi kao na skup u kojem se nalazi
i njegovo
ja. To i jeste jedna od knjiških definicija
mi. Od ove tačke imate dva različita prilaza: ili ćete se na ovome zaustaviti, ili ćete prihvatiti da je
mi sastavljeno od različitih ja (= ljudi koji za sebe govore ja) među kojima je moje
ja tek jedno od mnogih.
I oba prilaza su, prema mom shvatanju, legitimna. Pitanje je samo stavljanja naglaska.
Međutim, kako god rezonovali, čini mi se neospornim da je
mi gramatička množina od
ja, a to i jeste predmet ove rasprave.