Joj što mene ljute naše gramatike kad dođu do promena glagola!
Posao je gramatičara koji piše o promenama reči ne samo da prouči pravilnosti tih promena nego i da ih rastumači i predstavi na efikasan način. Da tamo gde reči treba da se dele na neke kategorije uvede razumne i opravdane podele. Da organizuje pravila i izuzetke tako da sa što manje formula i činjenica opiše što više pravilnosti. A tu je Stevanović, čiji rad inače zaslužuje debelo poštovanje, opasno omanuo.
I sve druge gramatike koje sam čitao su očigledno prepisane ili sažete iz njegove*. (Da ne bude zabune, ovo kažem u kontekstu priče o glagolskim promenama.) Ne krivim samog Stevanovića previše, ni nikog drugog pojedinačno, ali ne mogu da prihvatim da toliko naraštaja srpskih i drugih gramatičara nisu bili u stanju da pojednostave taj sistem, nego je svako samo prepisivao, doslovno s kolena na koleno.
Nemojte me pogrešno shvatiti, ako primenimo pravila koja Stevanović opisuje, svakako ćemo doći do stvarnih, tačnih oblika reči koje koristimo. Ono što me jedi je tolika nepotrebna složenost i zamršenost opisa koji se i dan-danas koristi kao referentni, kad je stvarni jezički fenomen koji leži iza tih promena toliko jednostavniji.
Još devedezdevete sam uvrteo sebi u glavu da napišem knjižicu od dvadesetak stranica koja bi predstavila, čitko i jasno, kako se glagoli stvarno jednostavno menjaju u srpskom. Naravno da je ne pišem stvarno, em sam lenj, em se pitam "ko si bre ti da to pišeš", em se nadam da će neko kome je to bliže struci konačno da zagreje stolicu i odradi taj posao za sve nas. Al svaki put kad vidim ovakvu diskusiju iznova se razljutim i zagrejem za ovu ideju.
* Molba: ako znate za neku koja nije, uputite me na nju!
A što se tiče pitanja postoji li glagol za koji ćete dobiti različite prezentske osnove odbijanjem nastavka od 2. l. jed. i od 1. l. mn, odgovor za potrebe razumnog proučavanja ovog pitanja je odričan. Dobićete istu osnovu, pitanje da li ćemo zvanično smatrati prezentskom osnovom jedno ili drugo je trivijalnost definicije, a opsežna rasprava stručnjaka o njoj je gubljenje vremena. Baš mi je drago što je na tom seminaru koji spomenu Oli stvar razrešena brzo i bez gužve.
Ali ako ćemo baš da cepidlačimo, postoje dva izuzetka, ili uslovno tri:
- velimo nema drugo lice jednine ali ima sasvim pravilnu prezentsku osnovu
- jesmo nema poštenu prezentsku osnovu u tom smislu (a da li je ima ikako, to može biti pitanje definicije)
- hajdemo se donekle može smatrati glagolom (ima dobrih argumenata i za i protiv) i ako se smatra glagolom, onda nema prezentske oblike, ali se može dovesti u pitanje ima li prezentsku osnovu
(Miroslav spomenu i odbijanje nastavaka od ostalih lica u prezentu, osim 3. l. mn. i u pravu je. Dobili bismo isti rezultat za sva lica, osim što bismo se za slučaj 1. l. jed. morali ograditi od još jednog ili dva izuzetka: mogu i (uslovno) hoću.)
Што се тиче првог дела твог поста, могла бих се донекле с тобом сложити. Пре свега у оном делу у коме кажеш да не би било лоше кад би неко од компликованог направио једноставно (но, најтеже је обимну материју сажети на основне појмове и неколицину правила). Стевановић је заиста урадио највише од било кога. Управо мислим да је он објаснио обичним народним речником све оно што су, посебно каснији лингвисти, непотребно компликовали. Ипак, нисам сигурна на шта конкретно мислиш кад говориш о неразумним и неоправданим поделама. Нажалост већ извесно време немам Стевановића при себи, не сећам се неке збрке веће од оне која у језику сама по себи већ постоји, али не тврдим да нема.
Уз све уважавање тебе као саговорника морам ти указати да не може devedezdevete. Вероватно си мислио на годину 99, те у том смислу треба деведесет девете. Ако је била шала, нисам је укапирала, извини.
У вези са глаголима који представљају изузетке, мада си их и сам назвао условним изузецима, сама чињеница да немају већину других облика указује на то да им не треба ни основа да би те непостојеће

облике градили.
Успут, чула сам много пута:
Ма шта велиш, Велим ти ја. и сл. Хоћеш да кажеш како је то неисправна употреба, да
велимо нема облике једнине?
Јесам. Хм. Па глаголу
јесам (уколико га третирамо као посебан глагол, а не као један од два презента глагола
бити, пошто ту граматичари такође нису јединствени) нису ни потребне основе јер он има само презент.
Хајдемо неки третирају као узвик из турског, али сама чињеница да има промену кроз лица указује и на оправданост убрајања његовог у посебне врсте глагола

, али свакако ни тој речи не треба основа јер нема друге облике осим презента.
Решење са семинара јесте елегантно, али могу да мислим колико се збуњује обичан свет (пре свега млади обичан свет) кад спозна ситуацију сличну овој.
Но, бар док ти не напишеш једноставне табеле, то нам је што нам је

.