Mark Renton
гост
 Ван мреже
Организација:
Име и презиме: Đorđe Krajišnik
Поруке: 1
|
 |
« у: 03.14 ч. 01.10.2008. » |
|
-EMINA-
Sinoć,kad se vratih iz topla hamama,
Prođoh pokraj bašte staroga imama;
Kad tamo u bašti,u hladu jasmina,
S ibrikom u ruci stajaše Emina.
Ja kakva je,pusta! Tako mi imana,
Stid je ne bi bilo da je kod sultana!
Pa još kad šeće i plećima kreće…
—Ni hodžin mi zapis više pomoć neće!. . .
Ja joj nazvah selam. Al’,moga mi dina,
Ne šće ni da čuje lijepa Emina,
No u srebren ibrik zahitila vode
Pa po bašti đule zalivati ode;
S grana vjetar duhnu pa niz pleći puste
Rasplete joj one pletenice guste,
Zamirisa kosa ko zumbul plavi,
A meni se krenu buburet u glavi!
Malo ne posrnuh,mojeg mi dina,
No meni ne dođe lijepa Emina.
Samo me je jednom pogledala mrko,
Niti haje,alčak,što ja za njom crko’!. . .
-NE VJERUJ-
Ne vjeruj u moje stihove i rime
Kad ti kažu,draga,da te silno volim,
U trenutku svakom da za te molim
I da u stabla urezujem ime,—
Ne vjeruj! No kasno,kad se mjesec javi
I prelije srmom vrh modrijeh krša,
Tamo gdje u grmu proljeće leprša
I gdje slatko spava naš jorgovan plavi,
Dođi,čekaću te! U časima tijem,
Kad na grudi moje priljubiš se čvršće,
Osjetiš li, draga,da mi t’jelo dršće,
I da silno gorim ognjevima svijem,
Tada vjeruj meni,i ne pitaj više!
Jer istinska ljubav za riječi ne zna;
Ona samo plamti,silna,neoprezna,
Niti mari,draga,da stihove piše!
-PJESMI-
Ne kloni,pjesmo moja,pred zvekom
smrtnog mača;
Iskro svjetova sjajnih,s tobom je sila jača!
Volja promisli svijetle mome te duhu
dala,
I nebo tvoj je dvorac,boginjo ideala!
Uz tebe anđo slijedi,nebo te okom gleda,
Pa čega da se boje pravedna božja čeda?
Zar mraka ili groba? Ta grob je sve što
biva,
I što će naprijed biti veo skončanja
skriva.
Mračne klisure tvrde Perun će gromom
zgruvat,
A vjetrovi će pepo po zraku razduvat.
Ta sav je svijet žrtva u čeljustima smrti,
Za svakijem životom jedna se sjenka vrti.
Sve što pred jasnim suncem diše,živi i
stoji
Praznom se sjenkom zove,i sve se smrti boji.
Al’ koje nebo posla da dižu oltar sveti
Boginji istine rajske,ti se ne boje mreti.
Na grobovima njinim snova se život diže,
I sve je jarko sunce spomenu njinom bliže.
Ne kloni, pjesmo mila,pred zvekom
smrtnog mača,
Uz tebe anđo slijedi,s tobom je sila jača!
Digni se i zahori kroz svjetlost božjeg lika,
Ko silni zvuk gromova,ko poklič osvetnika;
I leti dok ti duhom nebeski plamen gori,
Za svjetlost samo živi,za istinu se bori!
Djelo tirana gladnih beskrajnom kletvom
prati
A nevoljniku budi dobra i vjerna mati.
Ne kloni,pjesmo moja,kad ljute munje prijete,
Zahori svetim zvukom vjere i nade svete!
-NAŠA POEZIJA-
Kraljice moja,šta je s tobom bilo?
Gdje su ti sile,gdje je oganj sveti,
Tvoj glas božanski,što iz duše leti,
I tvoje misli ovjenčani zrak?
Zar tvoje srce,tvoje moćno krilo,
Tvoj žarki polet,i istinu sjajnu,
I tople nade,i ljubav beskrajnu
Okova teški i duboki mrak?
Moj narod tebe ne poznaje više;
Ti si mu sada ko koketa prava
Što svakom milost i poljupce dava
I lažnim bleskom zavarava nas;
Blijedo doba s tvoga čela briše
I zadnji spomen oreole tvoje,-
Svetosti neba pogažene stoje
I tvoj proročki sledio se glas.
Kako si jadna!sputano ti krilo
U maglu srlja ne znajući metu;
Za lažni nakit i za toaletu
Ti si sve dala:istinu i žar;
I sada si pusta,kao što bi bilo
Nebo bez sunca,zv’jezda,zore plave;
U tebi nema kapi krvi zdrave,-
Umri! Il’ snova daj svjetlosti i žar!
-HAJDEMO,MUZO-
Hajdemo,Muzo,iz ovog kruga,
Iz lude verve i huke i praske;
Željan sam lica bez laži i maske,
Željan sam polja,dubrava i luga.
Pogledaj,tamo,te kolibe gole,
Trošne i tamne kao magle zimne,
U njima žive duše gostoprimne-
Srca što griju,što trepte i vole…
Njihov je govor mome srcu lijek
I s njima tako proveo bih vijek,
Pa hrana bila samo crna kora.
Hajdemo,Muzo,iz t elude praske,
Željan sam lica bez laži i maske,
Željan sam tople riječi i zbora.
-SUSRET-
U ranom dobu,kada s čežnja tajnih
Treperi duša,s njome sam se srio
Na izvorima gora zavičajnih.
U njenoj ruci pun je kondir bio
Sunca… Ja klekoh…I dokle me grije
Njen pogled,ja sam žedan sunca pio.
U duši začuh slatke melodije,
I sve mi sjajem čudesnim zablista,
Milo i toplo,kao nigda prije.
Zavjesa spade… I ljepota čista
Ukaza mi se na svome oltaru,
Pod spletovima lovorova lista.
I ja zatreptah u sreći i žaru,
I vidjeh gdje se gore uzdrhtane
Oblače tiho u duginu šaru.
Pune rubina poviše se grane,
I ko da širok jedan veo sjajni
Pokri visoke grebene i strane…
U ranom dobu,kada s čežnja tajnih
Treperi duša,s njome sam se srio
Na izvorima gora zavičajnih.
Od onog časa njezin korak mio
Ja svuda čujem,i sve mislim na nju,
I s njom u srcu nosim cvijet cio…
Noću, kad mjesec topi se po granju,
Ona mi dođe na doksat ko neki
Šum tajni. Mirno,u čudnom treptanju,
Uza me sjedne,i njen veo meki
Šušti uz moje bokore doksatne,
Ko srebrn šušanj zvijezda daleki’.
Puna dobrote tihe,blagodatne,
Pruži mi ruku i ko sestra prava
Priča mi svoje pripovjesti zlatne…
Znaš li zvuk harfe kada podrhtava
Od slatke čežnje? Tako dršćem i ja
Na svaki glas joj do razdanka plava…
U zoru ode. Tamo gdje se svija
Sa makovima crvenim raž zrela,
I zvoni pozdrav ranih melodija:
Stane i motri uboga sela,
Na kolibice,gdje magla blijeda
Pokriva suha radnička čela.
Pošlje je vidim:penje se i sjeda
Na hladni greben i gori,s vrhunca,
Očima suznim moju zemlju gleda.
Odem li tamo gdje pod granjem bunca
Srebrni izvor,nađem je gdje bdije
Nad ljiljanima punim zlatna sunca.
Siđem li doli,jezeru,gje vije
Miris jasmine i ljubica skori’,
Vidim gdje naga rukom pljeska,bije,
I kao rana zora kada zori,
Njezino tijelo od sunca i rose
U srebrnijem talasima gori…
O,kako milo šušte njene kose
Pod oreolom,i meni se čini
Negdje na zlatnu planetu me nose…
Gledam i strepim…Šumore jasmini,
Svilene ptice sleću iz gnijezda;
I moja duša nad njom,u visini,
Leprša –puna duga i zvijezda.
|
