Molim te, Miki, nemoj da psuješ, nije lepo to čitati, važi?

Nama se možda to usvajanje tuđica ne sviđa, nekome se možda ipak sviđa. Bitno je, međutim, to što je naša jezička „politika“ takva da, iako se usvajaju nove tuđice, druge starije reči svejedno ostaju, i rečnici ih beleže, pa svako može govoriti kako mu volja, „spremnik“ ili „rezervoar“ i dr. Jer, kako će ko govoriti i hoće li se ispraviti ako ne kaže onako kako bi voleo da kaže, sasvim je individualna stvar. Nekakva opšta „jezička politika“ očituje se iz rečnikâ, normativnih priručnika i drugih ćitaba, a ne iz jezika pojedinih ljudi i sredina.

No ipak, neke od takvih reči i kod nas imaju u rečnicima oznaku arhaizma ili kroatizma, jer su se danas izobičajile, pa ih je možda ipak bolje upotrebljavati u nekom knjiškom, poetičnom ili retoričkom stilu, nego u svakodnevnom književnom jeziku.