Мој професор Недељко Парезановић се противио речи датотека у смислу фајл.
...
Тај професор је од седамдесетих (можда и од шездесетих) до деведесетих година (опет, можда и у овом веку) прошлог века написао више уџбеника за средњу школу и факултет из области рачунарства и информатике.
Je li to isti Nedeljko Parezanović koji je kroz te udžbenike pokušavao da proturi i prevode
mekotvorine i
tvrdotvorine (za ’software’ i ’hardware’)?
Mislim da je vrlo je malo verovatno da je u pitanju neki drugi.
Moram primetiti da je „moj Nedeljko“, koji je gotovo sigurno ista osoba kao i „tvoj Nedeljko“, kada je pre tri ili četiri decenije pisao knjige iz te oblasti, svakako bio u prilično nezahvalnoj situaciji. Naime, svakako je bio prinuđen da čitaocu predstavi sijaset novih pojmova koji u to vreme nisu bili poznati običnom puku, engleski termini tad još nisu bili ustaljeni u našem jeziku, a nekih već ustaljenih srpskih reči takođe nije bilo, nije se mogao poslužiti nekim rečnikom. Stoga ja nikako ne bih dozvolio sebi da mu zamerim što je neke reči u takvoj (ne)prilici nesrećno sklepao. On je imao obavezu da nešto nazove nekako, morao je sam tome da da ime. To što je tada neku reč sklepao nesrećno, ne znači da bi se nje do današnjeg dana držao kao pijan plota. On je eto, savesno izabrao „teku“ za pojam fajla, a „datoteku“ za uži pojam, a kada se vremenom u jeziku ustalila prosto transkribovana reč „fajl“ koju danas svi razumeju, on se, opet savesno, priklonio toj terminologiji. „Datoteku“, reč koja se za potom ustalila kod drugih naših autora i prevodilaca u smislu fajla uopšte, kritikovao je, jer je smatrao da je „teka“ primereniji izbor, iz razloga koje sam naveo u svojoj prethodnoj poruci.