Radi se o tome da ovde nije u pitanju poimeničavanje u svetlu tvorbe reči (na što smo mi sve vreme mislili), već poimeničavanje u svetlu sintakse. (Slažem se, Bruni, to je za one na fakulteeetu, i neverovatno je kako ga je neko strpao u gimnazijalski test.)
To je neiskazana odnosna rečenica sa imeničkom vrednošću, i zato se s glavnom rečenicom povezuje imeničkim korelativom (imeničkom zamenicom) ili pridevskom ili pokaznom zamenicom za koju se onda kaže da je poimeničena, jer u rečenici sa imeničkom vrednošću ima imeničku službu i ponaša se kao imenički korelativ; zato što osim što je korelativ ili relativizator kojim se povezuju glavna i odnosna rečenica, ona je i glavni konstituent zavisne rečenice, i u tome se ogleda njena poimeničenost.
Aaaaaa, ovo je znači onaj deo o imeničkim konstituentima zbog koga sam pala na ispitu kod Popovića!

Šalu na stranu, mislim da je srednjoškolcima sasvim dovoljna pojava poimeničavanja u okviru tvorbe reči. Ovo je mnogo i za fakultet ako neko baš ne studira srpski...
