Као Хорхе Луис Борхес (Jorge Luis Borges)?
Kao Borhes, i kao i svako ime koje transkribujemo sa španjolskog.
Razlika je između ova dva metoda transkripcije, kada su u pitanju španjolski i drugi zapadni jezici mimogred engleskoga, zapravo, neznatna, jer njihovo pisanje u stvari velikim delom predstavlja izgovor, i izgovor velikim delom reflektuje pisanje, pa zato njih i transkribujemo prema pisanju, jer je tako lakše i bez mnogo kompliciranja, a opet uglavnom dovoljno verno, jer na taj način zapravo i transkribujemo i izgovor, oličen u toj i takvoj grafiji.
Kod engleskoga pak niti pisanje uvek predstavlja jedan izgovor, niti izgovor uvek reflektuje isto pisanje, pa zato grafiju i ne uzimamo u obzir, već se vodimo poglavito izgovorom kada transkribujemo, a tek na drugom mestu katkad i grafijom. Kod engleskoga se ne možemo osloniti na tu „prečicu do izgovora“, s transkripcijom prema pisanju, kao što možemo, i kao što to i činimo, kod španjolskoga i drugih zapadnih jezika.
Drugo, mi nemamo španjolskoga glasa /θ/, pa ga moramo zameniti nekim našim, što bližim, glasom. To će biti neki strujni i zubni glas — S ili Z, a izabrali smo Z upravo zato što se /θ/ i zapisuje tim slovom, pa tu imamo oslonac u transkripciji. Jest da ne odgovara zvučnost, ali makar odgovara frikativnost, dentalnost, a i grafija. No, ako se nađe ispred bezvučnoga glasa, transkribovaćemo ga i kao S, pa na taj način rešavamo i tu malu nedoslednost u prenošenju zvučnosti.
Sve u svemu, treba shvatiti da su pravila transkripcije stvar dogovora. Tačno, ona se zasnivaju na što vernijem prenošenju stranih glasova, ali više od sušte fonetike, u njozi preovladava puki dogovor lingvista kako će se koji glasovi prenositi.