To je potpuno neprirodno. Ako se za neko prezime prihvati neka transkripcija onda je treba dosledno primenjivati bez obzira o kojoj osobi se radi.
To nije tačno. Seti se čuvenog forumaškog primera — samo Džordž je Vašington, a svi ostali su Vošington (npr. Denzel).
Не знам шта заправо радиш, али ме интересује зашто мислиш да једну укорењену транскрипцију треба да мењаш (усаглашаваш са Прћићем). Коме је намењено то што пишеш?
Mislim tako zato što jesam tvrd kada je reč o izuzecima od sistemske transkripcije. (Nikada mi neće biti jasno zašto je, recimo, Musolinijev zet, jedan političar jedne epohe, koji dođe i prođe, mogao postati izuzetak zbog ukorenjenosti.
)
Lično bih radije sprovodio sistemsku transkripciju pre nego što bih se osvrtao na ustaljeni nepravilan oblik i kod, šta ja znam, Džordža Vašingtona, kao god što je i kod Elvisa Preslija (za čije se „Prisli“ lingvisti oštro bune da postane izuzetak) i Los Anđelesa (čije su ustaljeno „Los Anđelos“ lasno ispravili).
Pa tako i kod Šekspira — pisao bih Vilijam Šejkspir, osim što bih ostavio „Šekspir“ kao neko samo njegovo „literaturno“ ime, više i od imena i od „pravog“ prezimena. A takva, slična, razlika ipak zaista postoji i u engleskome! Oni Šekspira počesto zovu prosto „The Bard“, ili malo više poetski „The Bard of Avon“, dakle nekakvim nadimkom, a ne imenom i prezimenom. Takvu razliku, i možda taj efekat, napravio bih i u srpskome ako bih ga imenom i prezimenom zvao Vilijam Šejkspir (kako jeste pravilno i sistemski), a „nadimkom“, nekakvim opštim ili opštepoznatim samo njegovim imenom — Šekspir.
Ali razmisliću još o tome. Vama svima izgleda neprirodno, pa ću i to gledati da uzmem u obzir, premda je književna publika kojoj je to namenjeno valjda navikla na razne književne igre, efekte i obrte.