Можеш ли да ми објасниш зашто не "имате ли децу?"
Ne, naravno da je i „imate li decu“ takođe pravilno.
Prosto, neki padeži su u nekima konstrukcijama zamenljivi jedni s drugima — tako ovde i deoni genitiv („imati dece“), i akuzativ („imati decu“) mogu da se upotrebe, jer sa prelaznima glagolima koji uza se zahtevaju pravi objekat, on može biti iskazan bilo akuzativom bez predloga, bilo deonim genitivom, kao što je Joe to već objasnio.

U ovakvim konstrukcijama (sa glagolima "dati" i "imati"), razlika između akuzativa i genitiva je
slična (ne identična) razlici između određenog i neodređenog člana u jezicima koji ga imaju. Kao što je Džo objasnio, akuzativ se odnosi na ceo pojam (koji je, implicitno, poznat), a genitiv na bilo koji njegov deo.
Tako, rečenica:
Imate li decu?implicira da govornik već zna na koju konkretno decu misli, a ne da pita da li uopšte imamo ijedno dete. Stoga, zvuči neprirodno, jer se ne uklapa u kontekst pitanja. Tako nešto bi mogao jedan otmičar da pita drugog: "Oteli smo roditelje i vezali smo ih." "A imate li
decu?" (tj. svu njihovu, već poznatu decu.)
Uporedi engleski:
Do you have any children?
Do you have the children?
Što kaže Đorđe, razlika često ne postoji ili nije bitna, pa se može se upotrebiti bilo jedan, bilo drugi padež:
Daj mi soli. (=daj mi bilo kakve soli da bih je stavio u jelo).
Daj mi so. (=daj mi tај slanik što stoji u kuhinji, da bih posolio jelo).
Francuski takođe čuva distinkciju partitivnog i nepartitivnog člana kod gradivnih imenica, ali je upotreba dosta drugačija nego u srpskom.