Jedva sam našao Ivićevu
Dijalektologiju, sve sam knjige s polica prekopao da bih otkrio da je ipak bila tamo gde sam prvo bio pogledao, ali je nisam ugledao.

Evo šta kaže. Za šumadijsko-vojvođanski dijalekat: „gubljenje glasa
h u većini položaja (
ládan, rèko 1. l. jd. aor.) odn. pojava
j i
v na njegovom mestu u nizu primera, obično u hijatusu (
strȅja, ȕvo)“, ali tome docnije dodaje zanimljivu opasku o banatskim govorima: „Za konsonantizam banatskih govora karakteristično je čuvanje glasa
h, doduše s oslabljenom artikulacijom (izgovara se grleni spirant
h, samo fakultativno i u vrlo ograničenom obimu) u nizu reči u inicijalnom položaju ispred vokala, po pravilu pod kratkosilaznim akcentom (
hȉta, hȕlja, hȁjde). Ovakvu situaciju podržava svakako kontakt sa rumunskim banatskim govorima, koji poznaju isti glas u sličnom položaju.“
Slično i za kosovsko-resavski: „Fonema
h nepoznata je skoro svuda. U dosadašnjoj literaturi nije zabeleženo da se ona ipak čuva u gradskom govoru Peći (
hȍč’e, njȉhan itd. u mom materijalu iz 1956. god.)“; i prizrensko-timočke dijalekte: „Spirant
h ne postoji u glasovnom sistemu ovih govora“.
Za istočnohercegovački dijalekat piše ono glavno što smo otprilike i ovde saželi: „Konsonant
h iščezao je u većini govora, a zadržao se u Dubrovniku i kod najvećeg dela muslimana, i, mnogo manje, Hrvata u Bosni i Hercegovini. Pri tom se
h često izgovara kao grlena aspiracija, i čak pokatkad zvučno. Na kraju reči u nastavcima u bosanskim i hercegovačkim govorima po pravilu se ne izgovara
h (
dóđo, òvije). Međutim, u osnovinskim morfemama gde finalni položaj alternira sa medijalnim,
h se često održava pod uticajem sistema: nom.
krȕh prema gen.
krȕha itd. Srpski živalj čuva
h samo po izuzetku (npr. u Mostaru). Međutim, u mnogim govorima nalazimo
k ili
g na mestu
h u nekim primerima, uglavnom na kraju reči i u nastavcima imperfekta:
dóđok, njȋg, òvijeg, grȁg, mȉšljāgū. Area ove pojave zahvata pretežno južnije i jugoistočnije predele, ali dopire i do Sarajeva. Raspored
k odn.
g varira prema lokalnim govorima, a tačno utvrđivanje faktora koji su na njega uticali predstavlja zadatak budućnosti. Izgleda da je ponegde igrao ulogu kvantitet, a možda i akcentovanost sloga sa
h. U svakom slučaju u ovoj zoni, isto kao i u susednim zetsko-sjeničkim govorima (Dodirnu tačku sa zetsko-sjeničkim govorima čini i sama pojava
g < h, svakako preko prelaznog stadijuma
ɣ),
h je bilo najjače na kraju reči, dakle baš u položaju gde je najslabije u govorima dalje ka severozapadu.“ (Sećanje me izgleda ne služi loše, a čak sam upotrebio i istu formulaciju za opis međufaze promene
h u
g!

)
Konačno, o fonemi
h u zetsko-južnosandžačkim govorima i najšire govori (ona se, uostalom, tamo i ponajbolje očuvala), pa da ne širimo mnogo priču, prepričaću te pasuse. Prvu grupu crnogorskih govora čine oni u kojima se čuva
h — oko Cetinja je
h sačuvano (setimo se Njegoša!), a istočnije samo kod muslimana. Međutim, često se izgovara aspiratorno kao [h] ili sonorizovano kao [ɣ]. U drugoj grupi su govori duž obale, gde mesto
h dolaze
g ili
v —
g preko [ɣ], a
v uz labijalizovan vokal; ali se i gubi na početku reči, i zamenjuje sa
k na kraju. I zatim, široko po istočnoj Crnoj Gori, u trećoj grupi govora,
h je nestalo na početku, pa i u sredini reči, ali slabije, dok se na kraju reči čuva, ili prelazi u
g ili
k, jer je u tom položaju najjače.
O uzroku ovih gubljenja i zamena Ivić ne govori ništa, a ja se sada ne mogu setiti gde sam pročitao to o uticaju turske fonologije. U svakom slučaju, area gubljenja
h sugeriše turski uticaj, jer se upravo poklapa s njegovim dosezanjima na našim prostorima (recimo, Banat na severu i Stara Crna Gora oko Cetinja su izuzeti i čuvaju
h, a baš tamo je turski uticaj najslabiji.) U muslimanskim govorima, svakako, /h/ se čuva kao fonema izravno prema turskome /h/, dok se drugde gubi kao netipična za konsonantski sistem srpskih ruralnih dijalekata („štrči“ kao glotalni frikativ). Naročito sigurno o turskom uticaju možemo govoriti kod kosovsko-resavskih i prizrensko-timočkih govora. A zapadnije, moguće je pak da se
h gubi i zbog toga jer je i sámo donekle netipično — ono tu jedinō nema zvučnog parnjaka, jer ne postoji ni
f, a prema
c stoji alofonsko
dz; ili i to da su na ove promene u najvećoj meri uticali kvantitet i akcentovanost sloga sa
h u tim ijekavskim govorima.