Evo što veli Pravopis — može i
ljetni i
ljetnji, ali je ovo prvo običnije; i
lijen i
lijenj, ali ovo potonje nije obično.
U ekavskom imamo
letnji (jotovanje uzrokuje sufiks), pa i u ijekavskom stoga moramo jednako imati
ljetnji, međutim taj oblik nije običan u samome govoru, jer dolazi do disimilacije: od dva meka suglasnika jedan će otvrdnuti, pa se običnije govori —
ljetni. Zbog iste disimilacije takođe imamo i dvojake ijekavske oblike
ljetnikovac i
ljetnjikovac.
To isto ili slično važi i u drugom slučaju. U ekavskom imamo
len i
lenj (komp.
leniji i
lenji),
leniti se,
lenost i
lenjost,
lenjiv,
lenjivac,
lenjivica (i retko
leniv,
lenivac,
lenivica). Tako i u ijekavskom,
lijen (komp.
ljeniji i
ljenji, a nije obično
lijenj),
lijeniti se,
lijenost.
