Ništa drukčije nisam ni rekao; naravno da je "klanjati namaz" književno.
Analogija između ovih dvaju glagola sasvim stoji. Imamo "klanjati namaz", gde je "namaz" objekat radnje u akuzativu (on se klanja = on se obavlja), a imamo i povratan oblik, npr. "čovek se klanja".
Isto tako imamo i "penjati stvari na tavan", gde su "stvari" objekat radnje (one se premeštaju gore), a kada je čovek taj koji se kreće naviše, on "se penje na vrh", a ne "penje vrh", jer bi to značilo, kao i stvari, da je uzeo neki vrh i stavio ga na neko više mesto, što je nemoguće, niti planinari to žele reći, pa iz toga razloga i kažemo da im je pogrešna gramatika. Semantički to nije u redu, jer nema smisla.
Jer, prelazan glagol "penjati" podrazumeva kretanje onoga što je u objektu toga glagola, povratan oblik "penjati se" podrazumeva kretanje subjekta. Ako "vrh" stavimo u objekat prelaznoga glagola, to znači da se vrh kreće (jednako kao i da smo ga stavili u subjekat povratnoga glagola: "vrh se penje"), a to je logički i značenjski pogrešno; taj iskaz nije dobar i negramatičan je. (Čovek se penje, a ne vrh.)
Oba su, dakle, oblika kod obaju ovih glagola gramatički dobra, i moguća u našem jeziku: "klanjati + akuz." i "klanjati se", "penjati + akuz." i "penjati se"; ali to ne važi i za konkretan sklop "penjati vrh", jer to semantički nije dobro, zbog čega je i takav izraz negramatičan. (Ne možemo svaku imenicu staviti u taj obrazac, zar ne?) To je, dakle, odgovor na Zoranovo pitanje.