Pošto niko ne bi napisao vidio sam Karleuša, suvišno je insistirati na menjaju se umjesto moguće je menjati u prvoj rečenici.
Pa vidiš da je Psiho-Delija pitao može li "Anicu Dobra", dakle nije nedvosmisleno jasno. A u normativnom tekstu preciznosti ne škodi.
Slažem se da je slučaj
Anicu Dobra nejasan, ali ja cijelo vrijeme govorim samo o prvoj rečenici, koja se nedvosmisleno odnosi na prezime kada se upotrijebi samostalno, dok ti tvrdiš da se odnosi i na slučajeve s determinativom, tipa
gospođu Karleuša. Nisam ni pokušao da obradim Delijin primjer, već me je rasprava dovela do te prve rečenice zato što si baš nju naveo kao primjer nejasnoća, a ja tvrdim da njen sadržaj nedvosmisleno određuje druga rečenica, bez obzira na to obrađuje li cijeli taj pasus Delijin primjer ili ne.
Ne bih složio s tvojom "rekurzivnom" interpretacijom, po kojoj druga rečenica sme da određuje smisao prve.
Prva rečenica kaže da se prezimena na
-a mogu mijenjati, a druga uz to pojašnjava da se u prvoj rečenici govori o prezimenima na
-a bez imenskih determinativa. Ako se ne slažeš da prva rečenica govori o samostalnim prezimenima, kako onda objašnjavaš tvrdnju u drugoj rečenici da
u tom slučaju (koji je opisan u prvoj rečenici) nastaje dvosmislenost u promjeni? Druga rečenica ima smisla samo ako se prva odnosi na promjenu bez imenskog determinativa.
Sad sam proverio, to je prvo mesto u tekstu gde se govori o takvim prezimenima. Dakle, bilo je uputno prvo reći kako se one menjaju — to jest, uvek kao imenice ženskog roda — a tek onda da je stilski dobro pojačati ih determinativom, da bi se izbegla dvosmislenost.
Po jezičkom osjećanju mi je prirodno da ih treba mijenjati i u primjerima poput Delijinog, ali imamo li neki citat iz literature koji kaže da je baš uvijek tako, bez ikakvih izuzetaka? Tražio sam u SJP i RJN, ali nisam ništa našao.
No, možemo se složiti i da se ne slažemo... malo nabijamo mak na konac.
Kao što rekoh, raspravljao sam za sada o značenju prve rečenice.
