Nadam se kako nije kasno da se umešam.
U časopisu
Naš jezik iz 1935 (sv. 3), u rubrici „Sitni prilozi“, Đ. Kiselinović pod naslovom
Slaganje podmeta s kopulom navodi kako mu se ne sviđa ono što piše u gramatikama, „da se kopula mora slagati s predikativnim imenom“ — što je potkrepljeno Skerlićevim primerom (
Pisci i knjige, V, str. 95): „Dekadenstvo nikada nije bila lepa stvar...“ —, i to neslaganje ilustruje primerom: „Naši đaci jedini je moj predmet proučavanja“.
Prvi primer očito ne para uši ni blizu toliko koliko drugi (za koji Kiselinović veli da bi, po njegovom mišljenju, jedino ispravno bilo: „Naši đaci jedini su moj predmet proučavanja.“). Međutim, autor napisa nije uočio razliku između dvaju primera, da je u prvom reč o neslaganju u rodu, a u drugom u broju.
Kako ćemo sad videti, ova razlika ne igra veliku ulogu, budući da Mihailo Stevanović u svojoj gramatici, tačka 117a, kaže: „...glagolski deo predikata se obično slaže sa subjektom“.
Ipak, ono „obično“ nije tek tako stavljeno, s obzirom na to što u tački 117v razrađuje nepodudaranje po broju, i kaže: „Ali i pored toga možemo reći da u ovakvim slučajevima, kada je subjekat u jednini a imenski predikat u množini, današnjem našem jezičkom osećaju više bi odgovarao množinski oblik glagolskog dela predikata“. Zaista, za Vukove i Daničićeve primere „Danilo kaže da joj je dvor bio Brnjaci“ i „Hrana njegova bijaše skakavci i med divlji“, uzete iz Gramatike Tome Maretića (str. 386. i 387), možemo konstatovati da danas prirodnije zvuče u obliku „Danilo kaže da su joj dvor bili Brnjaci“ i „Hrana njegova bijahu skakavci i med divlji“. Kako je Stevanovićeva dvotomna gramatika još uvek jedina kompletna gramatika srpskog jezika, ako ona dopušta oba oblika, nema razloga da to ne učinimo i mi.
Okolo-naokolo, stigosmo mi i do sporne situacije iz ove teme: nepodudaranje po rodu, koje Stevanović obrađuje u tački 117b. Kao izuzetak od citiranog pravila iz tačke 117a, on navodi: „Poneki put, kada je glagolski deo predikata dalje od subjekta a bliži imenici u predikatu, on se slaže s njom“. Navedeni su primeri: „To gorivo za ovu vatru bio je sam narod“; „Ono dijete što je na snu dolazilo bio je andio poslan od boga“; „Je li istina da je zakon i ustav bilo (ono) što su tražili protivnici?“
Imajući u vidu sve rečeno, najradije bih Natašin primer svrstao u neku međukategoriju, tj.
pravilna su oba oblika: „Proza je oduvek bio moj prvi izbor“ i „Proza je oduvek bila moj prvi izbor“, uz napomenu da ukoliko ne bi bilo priloga
oduvek, samo druga varijanta bi se mogla prihvatiti.