Nisam rekao da standard ne treba da postoji; naprotiv, naravno da treba.
Naravno da ne treba uvek insistirati na tzv. "pravilnosti" jezika. Zna se kada se koristi standardni jezik, a kada opušten, neformalni stil. Nećemo kô blese ići ulicom i vući ljude za rukave ispravljajući ih što kažu ovako, a ne kažu onako, ili svoje prijatelje ispravljati kad sedimo u kafani i bez veze ćaskamo o nekoj levoj temi. Standardni jezik se koristi samo onda kada je to potrebno — u knjigama, u javnim nastupima, u udžbenicima, u formalnim prilikama, kada hoćemo da ostavimo utisak (i tada, naravno, zašto da ne

), u školi, u narodnoj skupštini (da, u teoriji, ali daleko su naši narodni poslanici od toga) i sl. E, tada treba lektorisati i korigovati sve greščice i propuste što se mogu slučajno potkrasti, recimo, autoru udžbenika, đaku u pismenom sastavu, voditelju na televiziji itd. A sve druge prilike kada upotrebljavamo jezik — ù kući, s društvom, na pijaci, u kafani, nà ulici i sl. — uopšte ne moraju biti u skladu s normama i pravopisima i "pravilima, pravilima", kako Mićo skoro nazva jednu temu...

Štaviše, kada bi bilo tako, onda bismo se ozbiljno trebali zabrinuti.
Standardni jezik nam je potreban kao nekakav opšti i zajednički medij pisane (i ako je to uopšte moguće, i govorne) komunikacije na nacionalnom nivou, u formalnim situacijama, kada se čitaju vesti na Dnevniku, kada se piše enciklopedija dakako, u školi i sl. A taj standardni jezik svakako je veštački stvoren entitet. Jezik sam po sebi nije jednako njegovom standardnom varijetetu. Naš jezik, recimo, sve je ono što naš narod govori — tu ne postoji pravilno ili nepravilno, ispravno ili neispravno; postoji samo ono što se govori i ono što se ne govori ("gramatično" i "negramatično", glase lingvistički termini). Pravilno i nepravilno postoji samo u standardnom jeziku, a ne i u jeziku samome po sebi. Jezik je sâm takav kakav jeste u svim svojim dijalektima, u svim svojim sociolektima, žargonima, — u svim svojim pojavnostima; i tu ne postoji pravilno i nepravilno, sve je "pravilno". A onda se odatle uzima ponešto ne bi li se od toga sastavio (bukvalno sklepao) standardni jezik, i tek u njemu se kaže da će nešto biti pravilno, a nešto drugo neće.
Standardni jezik jeste veštački sklepana tvorevina. Nikome to nije maternji varijetet jezika, niko ga ne zna dok ga ne uzme učiti, i on ne postoji dok ga lingvisti nekako ne oblikuju — bukvalno je standardni jezik „rođen u laboratoriji“, lingvisti su ga veštački sklepali po ugledu na ponešto od onoga što postoji u samome jeziku, u govornom jeziku sa svim njegovim varijetetima. Sklepali su ga zato što nam je potreban, kao što gore rekoh, ali to ne znači da je on bogom dat, štaviše, uvek je podložan reviziji (to me je Duja citirao, ne moram sada da ponavljam — on se mora zasnivati na govornom jeziku i, dakle, ispraćati promene u njemu koje se dovoljno rašire i uđu i u standardni jezik, pa sviđalo se to nekome ko je naučio ova kurentna pravila, misli da su ona najbolji mogući konačan božji zakon, i mrska mu je sada bilo kakva reforma, ili mu se ne sviđalo! — znajte da nijedna pravila nisu najbolja moguća i nisu konačna, standardni jezik je samo jedna konvencija, dogovor među lingvistima koji je, normalno, vremenom podložan promeni, što je osobina imanentna svakome jeziku,
promenljivost); zatim, to ne znači da on treba da zameni bilo koje dijalekte ili da njime svako treba uvek da govori i piše, daleko od toga; i to ne znači da je on ni na koji način
bolji od nekih dijalekata govornoga jezika.
Dakle, to znači da treba ispravljati svakoga ko pogrešno (sa stanovišta standardnog jezika pogrešno) piše, a to što piše treba da bude na standardnom jeziku (knjige, enciklopedija, javni govori, pismeni zadaci u školi i sl.). Ali to ne znači da treba ispraviti svakog mogućega govornika srpskog jezika, „edukovati raju“ kao što neko reče (mnogo mi je tu škakljiv prizvuk ovoga „edukovati“), i da treba očekivati da svak uvek govori standardnim varijetetom. Pobogu. Zna se koje je mesto i namena standardnog jezika.
Ono na što je Duja mislio kada je pomenuo elitizam, i što jeste problem ove diskusije, to je isuviše melanholično i emotivno doživljavanje toga standardnog jezika, zanošenje dakle u drugu krajnost. Standardni jezik nije nešto najbolje moguće i nije nešto što treba uvek stavljati iznad svega ostaloga — kada se tako čini, to jeste elitističko shvatanje standardnog jezika. Taj elitizam i takva idealizacija standarda vrlo su nerealni, samim tim što je standardni jezik veštački i konvencionalan. Zna se
zašto on postoji i
gde treba da se koristi, a kada se neko za njega uhvati sa elitističkim stavom „ha, ja znam da se ne kaže ovako, nego treba onako, a nepismenjakovići ’sa ograničenim fondom reči’ svi govore pogrešno“ — onda je to pogrešno i naivno shvatanje standardnog jezika. (Hoće se valjda reči da on ili ona, zaboga, imaju prebogat fond reči i da su pametniji od nepismene raje.

) Ili kada neko insistira na tobože kvalitetima i prednostima standardnog jezika u odnosu na govor raje — a poredi babe i žabe; govorni jezik je jedno, a standardni jezik drugo, i samo u ovom potonjem postoji "pravilno" i "nepravilno", a ovaj prvi živi mimo toga i realan je jezik, dok je ovaj drugi imaginaran veštački varijetet.
Ne zaboravite da je standardni jezik upravo i stvoren na osnovama govora te „nepismene raje“, i da se prema njezinu govoru i oblikuje. On nije stvoren da bude jednom za svagda, već je stvoren sa tim ciljem
da oslikava i podražava realan govorni narodni jezik; ne zaboravite to. Standardni jezik je samo surogat govornoga.

To ne znači da treba da odbacimo standard, svakako da nam je taj standardizovani surogat govornog jezika u mnogim situacijama neophodan, ali to takođe ne znači da treba da preuveličavamo i idealizujemo njegove domete, sastav ili upotrebu — to se zove ’kada jezički elitizam nekome udari u glavu’.