Šta znači "ogransko pismo"? Nijedno pismo nije bogom dano ni za jedan jezik; svakom je ljudskom jeziku primarno, prirodno i urođeno govorenje — ono se usvaja u detinjstvu kao ono što zovemo maternjim jezikom, a pisanje je veština koja se kasnije nauči ili se čak i ne mora naučiti (i nepismeni govornici su jednako validni maternji govornici svakog jezika), i pismo je sistem znakova koji se planski smišlja ili adaptira za književni odnosno standardni jezik. Organski je govor, a pismo je umjetna tvorevina koja se i ne može prihvatiti u jednom kulturnojezičkom ozračju drukčije nego politički, tj. sociolingvistički — kroz školstvo, kroz centre kulture, preko književnosti... U jednom trenutku, u 9—10. veku, odnosno ponovo s Vukom u 19. veku, i ćirilica je na iste načine "sprovedena" na ovom jezičkom području; nije ona pala s neba, pa u srpski jezik. Ali od toga trenutka, naravno, otkako su njome zapisane hiljade i milioni knjiga, ona je postala nezamenljiva i neistisljiva iz ovog jezika. Međutim, kada taj princip važi za ćirilicu, pa važi i za latinicu. Otkada je i ona u jednom trenutku "sprovedena" na ovom jezičkom područu, otkako su i njome zapisane hiljade i milioni knjiga na ovom jeziku, i ona je jednako nezamenljiva i neistisljiva. Nekakvo "istorijsko prvenstvo" tu ništa ne znači i njemu u lingvistici ne bi trebalo da ima mjesta, jer lingvistika nije istorija i jezik nije porodična zadruga pa da "najstariji član" bude starješina kuće. Zaista, nije neizvodljivo preći iz dvoazbučja u jednoazbučje, niti je to nastran potez ni iz lingvističke tačke gledišta, uopšte u principu; ali jeste u ovoj situaciji u kojoj je pismo kojega se želi kurtalisati i te kako živo u aktivnoj upotrebi. To prosto nije pravo, nasilno je i fašističko pregalaštvo.
Šta znači "srpsko pismo"? Otkad jedna nacija ima ekskluzivno pravo na neki jezik? Lingvistika valjda nije demografija i jezik nije demokratija pa da većina i na koji način vlada nad manjinom. Jezik jednako pripada na prvom mestu svima onima koji su ga usvojili u detinjstvu kao maternji, i na drugom mestu svima onima koji su ga naučili kao strani. Svi imaju jednako pravo da se njime služe; a njihovome nacionalnom izjašnjavanju u lingvistici ne bi trebalo da ima mjesta.
Šta znači "zakonska prednost"? Zar je jezik vlasništvo bilo koje države, i zar ga uređuju bilo koji zakoni? Svako ima pravo da se služi svojim jezikom u kojoj god se državi nalazio. Standardni jezik uređuju pravopisi i gramatike; države ako određuju kojim će se jezicima i pismima koristiti u službenoj upotrebi, određuju to za svoj groš, u svojoj avliji. Je li srpski jezik u nadležnosti Republike Srbije? Ja bih rekao da nije, u nadležnosti je jedino svojih govornika. Lingvistika, konačno, nije politika, i jezik nije državna imovina. Pa na kraju krajeva, valjda tome od svih stvari u lingvistici ne bi trebalo da ima mjesta.
Ako postoji medij koji je još uvek nedodirljiv, slobodan i nezavisan, onda je to jezik. Ako je išta nesporno u srpskom jeziku u sadašnjem trenutku,
sada i
ovde, onda je to dvoazbučje kao realnost i ravnopravnost dvaju pisama iz sviju aspekata upotrebe jezika. Ali lingvisti u Jugoslaviji (ne samo u Srbiji nego u sva četiri suvremena nacionalna i nacionalizovana jezika), od raspada zemlje i zajedničkoga književnog jezika naovamo, više nisu lingvisti nego agitatori aktualnih ideologija, nacionalni tribuni i propagatori rešenja za političke probleme. Ja vam ništa ne želim ovime dokazivati, pokazivati i sugerirati, samo vam želim skrenuti pažnju na to da pažljivo i promišljeno donosite odluke, kritički čitate naše lingviste i književnike, razmišljate o posledicama i razmišljate trezveno. U kakvom će svetu živeti naša deca i unuci, koliko će im široki ili uski biti vidici, i dokle će dosezati njihova individualna i kolektivna svest, to samo od nas samih zavisi, od toga što im budemo i što im ne budemo imali ponuditi.
