Ja to kazao nisam, a to nije tvoje pitanje ni bilo. Možda je i bilo, ali ga u tom slučaju ja nisam razumeo.
Dakle, ako je tvoje pitanje bilo: "kada se za neki idiom može reći da je zaseban jezik, a kada se treba smatrati dijalektom drugoga jezika", odnosno "kada se za dva idioma može reći da su odvojeni jezici, a kada da su dijalekti jednoga jezika", — onda su kriteriji za odgovor na to pitanje sljedeći (više o tome u knjižici: Matasović, R. [2001].
Uvod u poredbenu lingvistiku. Zagreb: Matica hrvatska):
1) Kriterij međusobne razumljivosti — laicima najbliži kriterij, ovaj prosto kaže: ako su dva idioma međusobno razumljivi, radi se o dijalektima jednoga jezika. Po ovome kriteriju "bosanski, hrvatski, crnogorski, srpski" jesu jedan jezik, ali po ovome kriteriju i danski, norveški i švedski su jedan jezik. Po ovome kriteriju i svi slovenski jezici bi mogli biti dijalekti jednoga jezika. A pak, s druge strane, Piroćanac i ja se ne razumemo uvek ponajbolje. Piroćanac i žitelji jadranskih otoka tek se ne razumeju uopšte, kada govore svaki svojim maternjim govorom. Sve to govori o tome koliko je taj kriterij, ipak, rastegljiv i neprecizan. Tačnije, nedovoljno precizan. Zato se u lingvistici razmatraju i drugi kriteriji:
2) Strukturalni kriterij — možda i najlingvističkiji od sviju lingvističkih kriterija, ovaj veli: ako u gramatici, dakle u samoj jezičkoj strukturi, dvaju idioma postoje značajne strukturalne razlike, radi se o dvama jezicima. Po tome bi štokavski i torlački bili različiti jezici, recimo. Teško je i ovde, međutim, odrediti tačno što su to "značajne strukturalne razlike" — evidentno je, na primer, da izvesne strukturne razlike postoje i između mojega idiolekta i, na primer, suvremenoga govora Beograda (ja u fonologiji imam postakcenatske dužine, recimo, a Beograđani nemaju; ja u morfologiji imam npr. futur sa infinitivom, a oni sa
da-konstrukcijom itd.), pa opet, ne bih rekao da su jezik Beograda i moj jezik Užica različiti jezici. Zato moramo uvesti još dodatnih kriterija:
3) Kriterij govorničke samoidentifikacije — jezici su ono što sami govornici identifikuju kao „svoje“ i „tuđe“ jezike. Po tome, hindi i urdu, pa bosanski, hrvatski, crnogorski, srpski, srpskohrvatski, hrvatskosrpski i štošta još, itd. Nekada upotrebljiv i nekada koristan, ali ipak ne naročito pouzdan kriterij.
4) Genetskolingvistički kriterij — dijalekti jednoga jezika jesu oni idiomi koji imaju zajedničko poreklo; oni koji nemaju zajednički predački čvor na rodoslovnom stablu, različiti su jezici ma koliko strukturno slični bili. Koristan kriterij i dosta pouzdan, ali problematičan sa te strane što nije jasno dokle sme ovaj kriterij posegnuti u prošlost (opet, po ovome bi se svi slovenski jezici mogli smatrati dijalektima jednoga jezika, ili čak i svi indoevropski jezici dijalektima jednoga jezika, i sl.), te po tome što ne uzima u obzir druge jako važne lingvističke pojave koje nisu linearno dijahronijske, poput konvergencije između idioma različitih porekala koja ih dovodi na blisku jezičku strukturu (usp. balkanske jezike ili štokavsko narječje prije i nakon unutarnjih migracija).
5) Kriterij standardizacije — primjenjuje se u romanskoj lingvistici: jezik je ono što ima književnu normu, dijalekat je sve ono „ostalo“, što je razgovorno i neknjiževno. Ovo je najneupotrebljiviji od sviju ovih kriterija i najmanje lingvistički, jer po njemu bi ispalo da maltene čitava domorodačka Amerika, Afrika, Azija, Okeanija nemaju niti jednoga „jezika“ već su sve u mozaiku raznih „dijalekata“. Ono što u prethodnoj poruci pomenuh, zajedno s citatom „Jezik je dijalekat koji ima vojsku i mornaricu“, na najbolji način zapravo obara validnost ovoga kriterija.
Podrobna i savesna (socio)lingvistička analiza problematike kao što je ta koju si ti pomenuo kombiniraće ono najbolje, najpouzdanije i najprilagodljivije od sviju ovih kriterija, kako bi dobila najpregledniju (socio)lingvističku sliku o stvari. Eto ti i odgovora o svojoj poliglotiji.
