Srpskohrvatski i srpski književni i standardni jezik poznaje samo dva narečja, ijekavsko i ekavsko.
Po narodnim dijalektima je stvar, naravno, šarenolikija. Postoje i štokavski dijalekti ikavskog izgovora, ali igrom prilika oni nisu ušli u osnovicu književnog jezika onda kada su u nju ulazili ijekavsko i ekavsko narečje. Zato su ostali samo regionalna crta, osobina nekih dijalekata među kojima je, dakako, i izvorni narodni govor Bunjevaca u Bačkoj.
Pa da li se onda može pisati ikavski? Naravno da može, niko nije zabranio ikavštinu, te zašto ne bi moglo?
Međutim, to onda nije standardni jezik već je neka vrsta dijalekta ili regionalnog izraza, u slučajima kada se baš dijalekt i regionalni izraz hoće pokazati i negovati. Tako, verujem, upravo čini i ta bunjevačka stranka — obraćajući se valjda pre svega Bunjevcima, ona se onda i koristi bunjevačkim narodnim izrazom.
To nije neobično, a nekada je i poželjno — zamisli političara koji je došao, recimo, u pirotski kraj da se obrati glasačima i „približi narodu“, i koji im pri tom odozgo s govornice sipa sve same književne i knjiške izraze i reči, tako da se neka baba Mitrana u publici živa iščudi pitajući se „odakle li je ovaj“; i zamisli drugoga političara koji na istom mestu istim ljudima ciljeve svoje politike pojašnjava čistim pirotskim govorom, tako da ga i ta baba Mitrana svaku reč razume i samo klima glavom vičući „aferim“; — šta misliš, za kojega će od njih dvojice većina u tom mestu glasati?
Kada je sociolingvistički odnos ikavice i srpskog jezika (dakle, ne srpskohrvatskoga, ne hrvatskog, ne bosanskog) u pitanju, onda valja, međutim, primetiti to, što je mojem prethodniku iznad verovatno greškom promaklo, kako među izvornim govornicima ikavskih dijalekata štokavskoga narečja, za razliku od ijekavskih i ekavskih,
nema ili ima veoma zanemarljiv broj Srba po nacionalnosti. Govornici ikavštine su, u sferama modernih jugoslavenskih narodnosti, isključivo Hrvati i Bošnjaci (ili Bunjevci, Šokci i sl.).
