Evo samo ukratko — u Srbiji imaš šest štokavskih dijalekata i prizrensko-timočku dijalekatsku zonu. Neću navoditi njihove osobine i detalje, samo ugrubo granice i rasprostranjenost, i kako ih možeš prepoznati.
Prizrensko-timočki ili torlački dijalekti govore se na jugu i istoku, od okoline Prizrena preko sliva Južne Morave do Stalaća i gornjeg toka Timoka, do Zaječara. Dakle, tu spadaju vranjanski, leskovački, niški, pirotski kraj, i okolina. To je onaj dijalekat koji je postao popularan sa filmovima
Tesna koža, serijom
Porodično blago i sl.
Ovi dijalekti rano su, još u srednjem veku, ispali iz štokavske jezičke zajednice i krenuli se odvojeno razvijati. Zato su najmanje slični ostalim dijalektima. Pri tome, oni su za to vreme stupali u niz intenzivnih kontakata s drugim balkanskim jezicima, time razvivši niz zajedničkih osobina sa tim jezicima (veći stepen analitičnosti, reduplikaciju objekta, određeni i neodređeni vid imenica i sl.), i tako ušavši u balkanski jezički savez. O drugim osobinama ovih dijalekata malo više na temi vezu na koju je dao Joe.
Ostatak Srbije (gde se govori srpskohrvatski) pokrivaju štokavski dijalekti, njih šest. Od tih šest, tri dijalekta pripadaju tzv. staroštokavskim dijalektima. Oni se dele na ijekavski staroštokavski (zetsko-južnosandžački) i ekavske staroštokavske (kosovsko-resavski i smederevsko-vršački). Zovu se starijim štokavskim dijalektima zato što su sačuvali pre svega stariju južnoslovensku akcentuaciju, a to znači da tipično imaju samo dva stara akcenta, oba silazna, jedan kratak i jedan dug.
Ijekavski zetsko-južnosandžački dijalekt govori se na istoku Crne Gore, a u Srbiju ulazi preko Peštera i obuhvata novopazarski kraj, na zapad do Sjenice, a na istok do Kosovske Mitrovice. Ovaj dijalekat zvuči otprilike onako kako se imitiraju Crnogorci u televizijskim serijama, dakle ijekavskog je izgovora i starije akcentuacije (dva silazna akcenta i na unutrašnjim slogovima, predakcenatske dužine).
Ekavski kosovsko-resavski dijalekat formirao se u srednjovekovnoj srpskoj državi, na potezu od Peći do Prištine i dolinom Ibra do Kraljeva, a zatim se preneo seobama stanovništva na sever preko Velike Morave u homoljski kraj. I danas se tuda govori, od Peći i Prištine (u srpskim selima) dolinom Ibra do Kraljeva, zatim odatle dolinom Zapadne Morave do Stalaća i preko nje i Velike Morave onamo do Dunava. Taj dijalekat može se čuti u seriji
Selo gori a baba se češlja — on je ekavski, starije akcentuacije.
Njemu vrlo blizak je drugi ekavski staroštokavski dijalekat u Srbiji, smederevsko-vršački. Njime se govori od okoline Kragujevca delom Šumadije do Smedereva i do beogradskih sela, a zatim odatle preko Dunava u južnom Banatu, sve do Vršca. Ovaj dijalekat ima uglavnom sve osobine iste kao i kosovsko-resavski (zbog čega ih često i svrstavaju u isti dijalekat), jer su seobe išle i tuda na sever i uticale na formu ovoga dijalekta, ali jedna bitna strukturna osobina koja ga ipak razdvaja od kosovsko-resavskog jeste vokal -i u nekim nastavcima, tamo gde kosovsko-resavski ima -e. Svejedno, ovaj dijalekat isto ti zvuči kao kosovsko-resavski. Njemu, dakle, pripadaju i kragujevački, smederevski i vršački kraj.
Prekostala tri dijalekta su tzv. mlađi štokavski dijalekti. Tako se zovu jer se u njima dogodila promena stare akcentuacije, tako što su se stariji unutrašnji akcenti pomerili za slog ka početku reči postavši uzlazni, te se tako formirao četvoroakcenatski sistem od dva silazna i dva uzlazna akcenta, onakav kakav postoji i u standardnom jeziku. U Srbiji se govore jednim ijekavskim, jednim ekavskim i jednim ikavskim mlađim štokavskim dijalektom.
Ijekavski mlađi štokavski dijalekt zove se u dijalektologiji istočnohercegovačkim, jer se u istočnoj Hercegovini najpre formirao. Kasnije je seobama hercegovačkog stanovništva raznesen na razne strane, između ostaloga i u jugozapadnu Srbiju. Ovim dijalektom govori se u Srbiji u dolini Lima (okolina Priboja i Prijepolja, sve do Sjenice), u užičkome kraju (Tara, Zlatibor, ariljski, požeški i ivanjički kraj, Kosjerić i Užice), u čačanskome kraju (okolina Čačka i Gornjeg Milanovca), sve do Rudnika, pa odatle preko Povlena i Maljena u selima oko Valjeva, ali ne obuhvata i sámo Valjevo, i sve odatle do Drine i Loznice. Danas je pod uticajem škole i medija ovaj dijalekat manje-više ekavizovan, ali i dalje zadržava druge istočnohercegovačke dijalekatske osobine, zbog kojih se oseća bliskost sa istočnohercegovačkim govorima Crne Gore i Bosne i Hercegovine. Postakcenatske dužine se, recimo, nikada ne krate, a kratki nenaglašeni vokali iza akcenta se redukuju. Dakle, ako čuješ nekoga da govori kao da je ìz Bosnē, a iz Srbije je, znači da je Ero iz Užica.
Ekavski mlađi štokavski dijalekat zove se šumadijsko-vojvođanski, i govori se u Šumadiji i zapadnoj Srbiji, na sever i zapad od granice sa istočnohercegovačkim i smederevsko-vršačkim, pa preko Save u Sremu, većem delu Bačke i srednjem i severnom Banatu. To je ekavski dijalekat sa četvoroakcenatskim sistemom, ali govori koji pripadaju ovome dijalektu među sobom dosta se razlikuju u nekim detaljnijim osobinama. Ovde u užoj Srbiji spadaju deo Šumadije oko Lazarevca i Aranđelovca, i odatle sve do Valjeva, i tu valjevski kraj do Drine i šabački kraj s Mačvom. Postakcenatske dužine se ovde gdege manje ili više krate, gdegde ćemo naći kanovačko duljenje, izgovor pojedinačnih glasova kojekuda dosta varira, aorist i imperfekat su što severnije to slabije poznati itd. Pa tako ovde spadaju i razni lalinski i sremački i bačvanski govori koji su takođe bivali karikirani što u pesmama što na teveu i sl. Đole Balašević vrlo ubedljivo govori vojvođanskim poddijalektom ovoga dijalekta.
Ikavski mlađi štokavski dijalekat govori se u zapadnoj Hercegovini i Dalmaciji i kojekuda po Bosni, ali se i u Srbiji ugnezdio u dve oaze. Jedna je u Bačkoj (oko Sombora i Subotice), gde ovim dijalektom govore Bunjevci doseljeni odozdo, a druga je u Azbukovici, gde ovim dijalektom govore potomci rudara takođe doseljenih iz Hercegovine i Dalmacije u 17. ili 18. veku. (Zaboravio sam tačno koji vek beše.
) Bunjevački govor ne razlikuje se mnogo od susednih vojvođanskih i slavonskih govora, osim što je ikavski, a ovi su ekavski. Ikavska oaza u Azbukovici takođe se nije ni po kojim drugim osobinama razlikovala od okolnog ijekavskog dijalekta, osim po svojoj ikavici, ali se eventualno do danas i ugasila; većina govornika prešli su na dominantni ijekavski dijalekat, odnosno danas na ekavicu. Zamisli, dakle, Đorđa Balaševića kako govori ikavski i eto ti manje-više bunjevačkoga govora.
No svi ti dijalekti danas se, naravno, manje-više gube, tj. menjaju se, kako njihovi govornici prolaze kroz razne škole i u školama uče kako je "ispravno" govoriti, i još brže, kako su i radio i televizija stigli i u zadnje selo. Onda ljudi uglavnom napuštaju dijalekte, jer se trude približiti svoj govor onome što smatraju "pravilnim" jezikom, što ih uče u školama ili što čuju na radiju i televiziji, s manje ili više uspeha.
Kada naiđeš na ženu ili čoveka toliko nesvesne svoga jednom usvojenog jezika da njihovom dijalektu ni škola ni vojska ni televizija ni radio ni snaha iz drugog sela ni Farma ni Veliki Brat nisu uspeli nauditi niti najmanje, to je onda prava poslastica. Onda od njih možeš da čuješ kako je dijalekat toga mesta izgledao pre otprilike pedeset godina, kao da si u nekakvom lingvističkom vremeplovu.
