Na negdašnjem južnoslovenskom (srpskohrvatskom) prostoru, jedino je je srpski zadržao svoju prirodnost. Zašto? Zato što su Srbi, u velikoj većini, ljudi otvorenog duha, širokogrudi i tolerantni. U srpskom jeziku se može jasno prepoznati ona jezička neusiljenost, koja ga čini lepim i daleko izražajnijim od onog nategnutog (usiljenog, neprirodnog) govora, kakav se može čuti kod Hrvata.
Koliko god to zvučalo smiješno u svoj svojoj stupidnosti, zanimljivo je ipak što apsolutno istovetan stav zaista drže i neki od čak uticajnijih lingvista na raznim stranama toga negdašnjeg srpskohrvatskog prostora. Stav „evo,
naš jezik je neusiljen i otvorena duha, a gle kako ovi drugi (Srbi/Hrvati/Bošnjaci, u zavisnosti od pozicije, tj. nacionalnosti i
nacional-nosti, onoga koji će ovo izjaviti) nategnuto i neprirodno govore“ zaista najozbiljnije pronalazimo i kod, tužno je reći, profesionalnih lingvista.
Tako srpski lingvista jednako smatra da samo Srbi govore opušteno i uz improvizaciju; Hrvatima i Bošnjacima potrebna je, valjda, dodatna mala siva ćelija: „Dakle, sve su to riječi koje Hrvati i Bošnjaci guraju u svoje jezike, samo da bi se razlikovali od srpskog, dok je kod nas, kad je riječ o upotrebi čistog srpskog jezika, prisutna opuštenost i improvizacija.“ (
M. Telebak)
Njegov bošnjački kolega pak misli da su Bošnjaci ti u kojih jezik kipti od merhameta i mehkoće, dok je srpski — grub i tvrd (kakvih li samo lingvističkih kategorija: „mehkan jezik, tvrd jezik, merhametli jezik“, ma divota živa!

); prenosim veći dio jer je božanstveno, u svoj svojoj stupidnosti, kao odgovor na ArsLonginu poruku:
„Turcizmi se uklapaju u bosanski jezik, kao da je tu za njih postojala neka ’podloga’. Oni ne zvuče oporo ni strano; naprotiv; vrlo prirodno, organski sraslo, postaju u stvari autentične domaće riječi, bez kojih se ne da zamisliti čaršija ni njezin ambijent. I upravo u tom načinu na koji se turcizmi uklapaju u bosanski jezik začinje se i taj ’jezički merhamet’. Turcizmi zvuče novim tonom u bosanskom, dajući mu drukčije, ’mekše’ sadržaje. U takvoj jednoj simbiozi između slavenskog jezika i orijentalnih riječi nastaje originalan govorni kolorit, koji uslovno nazivamo ’jezičkim merhametom’. Skupa sa primanjem turcizama (velikim dijelom u stvari arabizama) ide i jedan drugi, čisto glasovni proces. Arapski jezik (koji inače ima tri vrste suglasnika
h) podržava izgovor tog suglasnika u bosanskom jeziku, tako da se to
h izgovara tamo gdje mu je po etimologiji mjesto, za razliku od pojave njegovoga gubljenja ili zamjene drugim glasovima u govoru neislamskog stanovnioštva Bosne. Očuvanje glasa
h druga je realna lingvistička pojava u kojoj se začinje ’jezički merhamet’. Ona se vezuje i za samu upotrebu turcizama (u kojima je čest taj glas), tako da u bosanskom govornom jeziku turcizmi i izgovaranje suglasnika
h zvuče ’mehko’, u odnosu npr. na govore pravoslavaca i katolika u Bosni (zamjena je npr. tvrdim suglasnicima
k i
g:
rekok, ig i sl.). I baš ta ’mehkoća’ u izgovoru, to je zvukovni dojam koji bosanski jezik ostavlja, čime taj ’merhamet’ ne biva samo impresija već donekle i lingvistički realna pojava. Ima još jedna, uža dijalekatska osobina kod Bošnjaka (naročito kod Bošnjaka šćakavaca, tačnije ’historijskih šćakavaca’), koja se u lingvistici opredjeljuje kao ’umekšavanje’. To je izgovor suglasnika
č, ć, dž, đ, odnosno svođenje na jedan afrikatski par, na ’mehko’
ć i ’mehko’
đ:
ćetiri, đamija, osobina karakteristična i za stari sarajevski govor. Te tri realne lingvističke crte daju osnova da se ’jezički merhamet’ do izvjesne mjere i lingvistički definira, da mu se utvrdi konkretna podloga na kojoj se temelji… Taj ’merhamet’ je zvukovni utisak u govornom bosanskom jeziku, naročito u njegovom razlikovnom odnosu prema govorima bosanskih Srba i Hrvata. Koliko god bosanskočaršijski govorni mentalitet zvučao ’merhametli’, toliko npr. govori bosanskih Srba zvuče ’tvrđe’, ’dinarski’, ’grublje’, što se odnosi i na dio bošnjačkih ’dinarskih govora’. To također predstavlja jednu zvukovnu impresiju, koja bi se, istina, mogla potkrijepiti dijalekatskim faktima. Na primjer, u govorima Bošnjaka (naročito onim čaršijskim) javit će se oblici sa neizvršenim jekavskim i novim jotovanjem:
djevojka, pojde, najde, za razliku od ’dinarskog’ (’stočarskoga’)
đevojka, ili npr.
ćetiri, đamija, prema ’tvrdom’
četiri, džamija, ili
rekoh, bruh prema
rekok, bruk i sl., što sve stvara impresiju razlike na planu ’mehkoća’ : ’tvrdoća’.“
(Dž. Jahić, „Bosanski jezik u 100 pitanja i 100 odgovora“; autor je upravnik Odsjeka za bosanski/hrvatski/srpski jezik na Filozofskom fakultetu u Sarajevu, jedan od najuglednijih bošnjačkih lingvista!)
Pa se vi, najbolje, dogovorite međusobno, — jali je to srpski opušten i neusiljen, jali je grub i tvrd, a jali je to bosanski merhametli i mehak, a jal’ je neprirodan i umjetno stvoren.

U svakom slučaju, zaključci su vam isti, al’ no vam se ugao gledanja nešto ne podudara.
