Doticna se logicka greska zove:
"zakljucivanje na osnovu nedovoljnog broja podataka".
Jeste i to, ali je poanta bila ne u tome, nego u subjektivnosti početnoga polazišta, tj. u pogrešno postavljenim premisama. Zbog toga je to logička greška — kada postaviš stvari tako kao u prvom primeru, onda praviš tu logičku grešku jer si
pogrešno postavio stvari (ne zato što nemaš dovoljno informacija, nego zato što ih pogrešno postavljaš kao premise; krećeš tako što — zahvaljujući svome, subjektivnom pogledu na problem — unapred podrazumevaš nešto što
nije podrazumevano u tim premisama), dok iste te informacije, samo ako su drugačije postavljene, kao u ovom drugome primeru iznad, već onda daju ispravan zaključak.
Dakle, ovako izgleda ispravna logička postavka:
Premisa 1: Osoba A govori jezikom X.
Premisa 2: Osoba B govori jezikom X.
Zaključak: Osobe A i B govore jezikom X.
A ovako se, na primer, postavlja ta pogrešna logika (ne mora samo ovako, ali po tom principu):
Premisa 1: Osoba A govori jezikom X, koji je obilježje nacije Y.
Premisa 2: Osoba B govori jezikom X.
Zaključak: Osobe A i B govore jezikom X, koji je obilježje nacije Y.
Što nije tačno u svim slučajevima, jer se kao premise postavljaju stvari iz različitih ravni i podrazumeva se nešto što nije podrazumevano u obema premisama (da je jezik X uvek obilježje nacije Y), a ne može se zaključivati kada premise nisu u istoj logičkoj ravni. Na to sam prvenstveno mislio.
Na konkretnom primeru:
Premisa 1: Srbi govore srpskim jezikom.
Premisa 2: Hrvati, Bošnjaci, Crnogorci i Srbi govore istim jezikom.
Zaključak: Hrvati, Bošnjaci, Crnogorci i Srbi govore srpskim jezikom.
To je logička pogreška, jer su premise pogrešno postavljene, a pogrešno su postavljene jer se krenulo od vlastitoga, subjektivnog pogleda. "Srpski jezik" je postavljen kao podrazumevan pojam u premise, ali se zapravo ne podrazumeva da je ovaj "isti jezik" iz premise 2 baš taj "srpski jezik" iz premise 1. Jer, vidi:
Premisa 1:
Srbi govore srpskim jezikom.
Premisa 2: Hrvati, Bošnjaci, Crnogorci i Srbi govore istim jezikom.
Tu se krije greška, jer se previđa ograničenost prve premise samo na Srbe. U drugoj se premisi implicira da svi pomenuti narodi govore jezikom kojim govore Srbi. Ili, na prethodnom primeru, implicira se da je onaj jezik X, kojim govore i osoba A i osoba B, uvek obilježen kao Y — "srpski jezik". Što nije tačno. Drugo, premisa 2 je ovde višeg reda nego premisa 1, a ne obratno. I red premisa je, dakle, pogrešno postavljen, jer se krenulo od manje premise (pošto je ta subjektivno bliža) ka većoj, umesto od veće ka manjoj:
Premisa 1: Hrvati, Bošnjaci, Crnogorci i Srbi govore
istim jezikom.
Premisa 2: Srbi govore srpskim jezikom.
Zaključak: Srpski jezik je "
isti jezik".
E, to je sad tek formalno logički korektno zaključivanje.
Pogrešno su bile postavljene premise u Radašinovoj (i ne samo Radašinovoj) logici; i pored toga, zaključak se donio na osnovu premisa iz različitih ravni: s jedne su strane narodi, a s druge strane jezici — dakle, ne smiju se "ukrštati" te premise iz različitih ravni kao u Radašinovoj logici, ne smiju se mešati premise manjeg i većeg reda. To bi bilo kao da smo ovako zaključivali:
Premisa 1: Osoba A govori jezikom X.
Premisa 2: Osoba B govori jezikom X.
Zaključak: Osoba A je osoba B.
Dakle, "ukrstili" smo u zaključku različite smislene ravni premisâ, što nije dozvoljeno. (Narodski rečeno:
sabrali smo babe i žabe.
) A to čini Radašinova logika:
Premisa 1: Hrvati, Bošnjaci, Crnogorci i Srbi [logička ravan A] govore istim jezikom [uvedena nova ravan B u premisu].
Premisa 2: Srbi [ista ravan A] govore srpskim jezikom [opet ravan A! — jer je to već uračunato u pojam "Srbi", pod to ograničeno, nije se uopšte proširila premisa na ravan B!].
Zaključak: Hrvati, Bošnjaci, Crnogorci i Srbi govore srpskim jezikom [= "Osoba A je osoba B"; zaključak je pogrešan jer su premise pogrešno bile postavljene i "sabrane" ne poštujući pravilan red i vrstu premisa; — može se ovo i matematičkom formulom pokazati].
E, na to mislim. Nego ne mogu da se setim kako se to zove, ima neko ime...
