Upravo zato što nam sadržina maternjeg jezika dolazi spontano (...), ja i mislim da bi pravopis trebalo da se bavi onim sadržajima koji su sporni i oblicima u kojima su greške najčešće
Ako prihvatimo to da nam sadržina maternjeg jezika dolazi "spontano", i da kao izvorni govornici imamo stečenu, usvojenu jezičku kompetenciju kakva se ne uči iz knjiga, onda otuda sledi da je nemoguće da neki od tih sadržaja sadrži grešku.
Ako sam ja izvorni govornik, dakle posedujem maternju jezičku kompetenciju, dakle ne učim ovaj jezik već ga usvajam i znam, imam ga u malom mozgu i vladam njegovom strukturnom ukupnošću, pa onda ga ja ne mogu govoriti pogrešno — to je oksimoron.
Kako onda pravopis može govoriti o ispravnim i pogrešnim oblicima? Može otuda što norma upravo sama unapred već oblikuje sadržinu jezika i idealizuje ju kao jedinu ispravnu, a onda prema toj idealnoj sadržini kakvu je već oblikovala može da sudi o drukčijim sadržajima kao o pogrešnima. Norma kod nas previđa jezičku kompetenciju izvornih govornika — nama ona malo što ostavlja na ličnu procenu, već nas naprotiv mahom uči i podučava kako da govorimo (kao da nismo izvorni govornici!). Pa tu onda svakako postoji pogrešno i ispravno, zato što je neko unapred već formirao ideal "sadržine" jezika, mesto da ga ostavi na slobodu samim govornicima. Neko je malo pobrkao lončiće i redosled stvari, ali to je i normalno, jer taj neko kad je to tako radio u 19. i ranom 20. veku nije ni mogao biti upoznat sa saznanjima moderne lingvistike, a u njegovoj eposi se radilo i mislilo tako.
Zato ja kažem kako se po mome norma ne bi trebala uopšte baviti "sadržinom" jezika, jer je nemoguće da izvornim govornicima sadržina dolazi "pogrešno" osim ako se unapred ne odredi ono što je "ispravno", a to nije baš u duhu moderne lingvistike. Te bi se po mome norma radije trebala baviti "postupkom" izgradnje jezičkoga izraza — recimo, bilo bi za mene očekivanije i razumnije da nas norma uči kako napisati dobar esej, kako izreći dobro poređenje, kako dobro organizovati rečenice u tekstu (da li nekad od nečega napraviti jednu dugu rečenicu ili preseći na dve-tri kraće), kako napisati izveštaj o vremenu a kako reportažu s primorja (sa svom ukupnošću jezičkih odlika jednog i drugog žanra) itd.
Dakle, ne da nas isključivo uči kaže li se "kafa" ili "kava", "viši" ili "višlji", "mahrama" ili "marama", "hleb" ili "leb", gde jedno ispada "pogrešno", "nepravilno" ili slično bez razloga i opravdanja grubo ocenjeno, nego da nas uči
kada i kako koristiti jedne od tih oblika a kada i kako druge, zarad što učinkovitijeg i uspelijeg izraza s obzirom na njegovu namenu i cilj.
