Pa jeste teško.

Svako učenje jest napor. A te pravopisne začkoljice nisu nešto što je inherentno svojstvo jezika pa da ih izvorni govornici po automatizmu
znaju, nego su nešto što se mora naknadno naučiti.
Govorenje nam je urođena sposobnost, koja se prirodno razvija još dok smo djeca (već oko prve godine bebe počinju da govore!), i ono ulazi u jezički automatizam, ali pisanje nije — ono je veština koja se mora dodatno učiti (mnogo vremena kasnije, sada dosta starija, naša već i te kako pričljiva beba konačno seda za bukvar i počinje učiti azbuku

).
Te kada naprosto ne izgovaraš H od djetinjstva, jer si tako usvojio maternji jezik, onda svakako moraš uložiti dodatan napor eda bi naučio gde se ono po pravopisu piše. Nikakav razmak nijedan izvorni govornik srpskohrvatskoga ne izgovara usred akcenatske celine (kakve su "ne mogu" ili "sa mnom"; bjeline se i ne mogu izgovarati, zar ne, one su osobina pisanog jezika a ne govora), pa onda svakako moramo učiti gde se to one iz nekog razloga odjednom pišu, i ono što prirodno izgovaramo u jednom dahu, kao jednu cjelinu, razbijaju napola. A to sigurno jeste dodatan napor u odnosu na tu snagu automatizma koju poseduje govorenje kao primarna i najprirodnija jezička djelatnost (zato mnogi pišu kako govore — "nemogu" i "samnom"

). Slično tome, svi mi izgovaramo "precednik" (a i kako bismo drukčije? — to je sasvim prirodan i pravilan izgovor ove reči!), pa se onda moramo naknadno
učiti da se piše "preDSednik". Ali pravila govora su jedno, a pravila pisanja drugo. Zato to i jeste teško, zato i predstavlja dodatan napor.

Dakle, svako učenje bilo čega jest naporno — manje ili više. Hoće li nam učenje nečega biti manje ili više naporno, zavisi od toga koliko smo motivisani da to učimo. Ima ljudi koji jednostavno nemaju motivacije da uče pravopis i pišu više intuitivno ("neznam", "samnom", "precednik"), ili nemaju motivacije da uče standardni jezik i zadržavaju neke, sasvim normalne, dijalekatske crte (poput nedostatka glasa H ili takvih oblika kao što je "s monom").
Ali to ne znači da ljudi
ne znaju svoj maternji jezik; kako ga mogu ne znati kada počinju da ga govore još kao bebe od oko godinu dana, i za kratko vreme ga sasvim usvoje pa onda, kako samo deca to mogu, non-stop simpatično brbljaju, brbljaju, brbljaju!

To samo znači da ne znaju njegov pravopis, a to je, kako rekosmo, nešto što se tek naknadno uči, što nije deo jezičkoga automatizma i nije inherentno jeziku kao takvom. A to nije grijeh.
Naravno, od onoga ko se nađe na takvoj poziciji da mora govoriti javno, očekuje se da govori standardnim jezikom. I od onoga ko piše javna akta, ko popunjava formulare, ko je u instituciji poput škole, suda, skupštine, ministarstva, televizije, banke, pošte, nakladničke tvrtke, novinske kuće itd. očekuje se da bude pismen. Ali takvi ljudi i takve pozicije čine samo mali deo ukupnoga jezičkog prostora, ukupne jezičke zajednice.

E sad, da se vratim na tvoje pitanje — zašto se ispostavi da ni ti ljudi, od kojih se očekuje pismenost, nekad nisu pismeni? Bah, pa dovoljno si odrastao da i sâm shvataš u kakvom trećem svetu danas živimo.

Odgovor je sasvim kratak i jednostavan: kriv je ovaj naš školski sistem, koji je davno bio zreo za napuštanje; krivi su nastavnici koji neprofesionalno rade svoj posao jer su ga dobili preko veze; krivo je ministarstvo prosvete jer ne ume da sastavi jedan produktivan nastavni program zato što umesto funkcionalnom opismenjavanju časove jezika i književnosti radije posvećuje promicanju patriotskoga i nacionalističkoga svjetonazora; krive su škole jer ne rade na usavršavanju svojih zaposlenih; kriva je vlada, u kojem god se sastavu već godinama smenjivala, jer joj je od školstva i drugih konkretnih i realnih životnih potreba njenih građana važnija neka apstraktna i besmislena politička rasprava o statusu Kosova; krivo je, jednom rečju, čitavo društvo zbog toga što je sebi dozvolilo da se nađe u ovakvoj raspaloj situaciji, i zbog toga što ništa ne čini na tome da se iz nje izbavi.
Drugim rečima — možda je
nešto trulo u državi Danskoj i bolesno, ali
sve je trulo u državi Srbiji, pa i pismenost.
