Da, ali sve to na jako klimavim nogama. Naći ćeš i dalje primere za sve mogućnosti.
Ono što se ovde događa jeste da oblici s pokretnim vokalima i nesažetom vokalskom grupom polahko zastarevaju i gube se iz savremenog jezika (i to najpre u srpskoj varijanti, a manje u bosanskoj, hrvatskoj ili crnogorskoj) u korist oblika bez pokretnih vokala i sa vokalskom asimilacijom.
Kako se to događa, kao i kod svake jezičke promene, postoji jedan prelazni stadij u kome oblici koji se izopštavaju i dalje koliko-toliko supostoje, ali najčešće ne više u sasvim slobodnoj distribuciji već uglavnom ograničeni na neke fraze.
Međutim, taj je prelazni stadij previše kratak, a u isto vreme i nejednakog zahvata kod svih govornika, eda bi mogao sad formulirati pravilo po kome se nekad koristi "kom/kog" a nekad "kojem/kojeg" i sl. Jer ćeš na terenu zapravo naći jedan kontinuum, od govornika kod kojih su svi ti oblici i dalje u kolikoj-tolikoj dubletnoj slobodnoj distribuciji (na primer, kod mene), preko govornika kod kojih su neki pak oblici "običniji" a neki "ređi" (očigledno, kod tebe), pa do govornika koji su sasvim izopštili oblike s pokretnim vokalima i nesažetom vokalskom grupom, tj. koji su jezičku promenu proveli dokraja u korist oblika tipa "kom/kog", i samo njih imaju u svojim idiolektima.
Zato to i nije predmet strukturalne gramatike da se može uopšte formulirati koliko-toliko suvislo pravilo kada se upotrebljava jedno, a kada drugo, kada treće, koliko je to, u stvari, predmet sociolingvistike. Sa stanovišta strukturalne gramatike, postoji ili starija faza u kojoj je inventar sviju tih oblika na broju, ili mlađa faza u kojoj su oni po principu jezičke ekonomije svi eliminirani u korist samo jednih. (Ili eventualno i treća, prelazna faza u kojoj su neki stariji oblici očuvani jedino u nekim funkcijama u nekim frazama,
ako jesu — što još uvek ne garantuje da jesu kod svih govornika, i da su svi govornici prošli kroz tu fazu.) Jer, te prelazne faze u kojima se stariji oblici malo čuvaju, a malo ne, uglavnom (a ja verujem i ovde) nisu toliko u vezi sa jezičkom strukturom i gramatičkim funkcijama, koliko su u vezi sa sociolingvističkim primesama povezanim uz jedne ili druge oblike. (Na primer, ista će osoba verovatno u govoru upotrebljavati redovno oblike "kom/kog", a pak u pisanju staviće češće i oblike "kome/koga" i druge, jer ti drugi imaju
sociolingvistički prizvuk više nego neku posebnu strukturnu ulogu.) I, dakle, stoga su te varijacije u upotrebi (zapadnije, istočnije; običnije, manje obično, — a odatle i "govornije" i "knjiškije" i sl.) predmet sociolingvistike i njenih proučavanja stratifikacije jezika, a ne strukturalne gramatike. Gramatika se ne bavi kontinuumima jezičkih pojava, njima se bavi sociolingvistika — a gramatika se bavi jednim sinhronijskim presekom jezika.
