"Ja sam Vladimir."
Baš za predstavljanje (a ne razgovor o imenima) mislim da je najbolje staviti naglasak na ličnost a ne ime. Ljude zanima ko si a ne samo kako se zoveš; ovo olakšava da se doda i neka apozicija kao "Milkin komšija" ili "sekretar ovog instituta".
Ovo naravno ne znači da je pogrešno koristiti baš neku od tih fraza s imenom, ako tebi deluju prirodno.
"Zovem se" je najprirodniji i najobičniji način da iskažeš ime.
"Moje ime je" je jedna od onih "anglo-srpskih" konstrukcija. Gramatički je korektna, i dovoljno nam se uvukla u uši da nije više baš ni stilski grozna, ali ni vidim ni jednu prednost koju bi imala pri predstavljanju. U drugačijem kontekstu ima dosta smisla: "Moje ime je Batrić. Novak mi je prezime." (Mada mislim da bi i tu srpskije bilo bar "ime mi je".)
"Zovu me" mi baš deluje kao da ističe da ti to nije ime već samo nadimak. "Zovu me Ćkomi." "Zovu me strahom i trepetom Donjeg Kupusišta." Stvarno, da mi se predstaviš sa "Zovu me Jelena" prvo bih te pitao kako ti je onda pravo ime.