Molim lijepo Nemanja. Zaboravih prije da kažem da nisam pisac ni kratkih ni dugih formi, samo jesam čitalac i kratke i duge
Likovi u tvojoj rečenici bi trebali u najvećem broju slučajeva da budu kratke fraze, tipično imenice koje označavaju živa bića,(flesh and blood characters), ali naravno to može biti i neki drugi koncept, samo da to nije neko bespotrebno nominalizovanje radnje ili tako neko zapetljavanje. Znači kratke, konkretne fraze kao subjekat i da tako u rečenici brzo predješ na stvar, to jeste glagol, da ne stvaraš preveliki pritisak čitaocu u povezivanju ko, šta, zbog čega i tako. Evo opet jedan primjer iz one knjige:
Vladina intervencija u oblasti brzo rastućih savremenih tehnologija je dovela do narušavanja tržišnih mehanizama i ometanja razvoja novih proizvoda.Ovo se može formulisati bolje, ovako na primjer, kad prilagodim ovo objašnjenje našem jeziku:
Vlada je poremetila tržišne mehanizme i omela razvoj novih proizvoda intervenišući u oblasti savremenih tehnologija.Vlada je poremetila, Vlada je omela, Vlada je intervenisala. Ono što postižeš u ovoj drugoj rečenici kroz koordinaciju sa veznikom "i" i korištenje ovog G-ći glagola (koji u gramatikama zovu glagolski prilog sadašnji) je ekonomičnost uz lijep stil a ništa nisi izgubio na jasnoći. Jasna je veza subjekta "Vlada" sa glagolima "poremetiila" i "omela" a onda i njihova veza sa ovim glagolom "intervenišući", čija gramatička forma omogućava da izrazimo kako radnja sadržana u tom glagolu stoji u odnosu na ove druge dvije.
Prva rečenica ne zvuči toliko loše u srpskom koliko u engleskom , a može i dobro da legne ako je paragraf dobro složen i na pravi način pratiš ovu "intervenciju" kroz sledeće rečenice. Ipak, kad postigneš da je subjekat u većini slučajeva poravnat sa likovima, po pravilu će to što pišeš zvučati prije svega jasnije, a onda i stilski ljepše.
Kao što stoji u naslovu knjige, jasnoća je glavni zahtjev, bilo u pričanju ili pisanju, i to nije samo tehničko pitanje vezano za jezik, već kao prvo i osnovno moraš da znaš šta oćeš da kažeš i da imaš šta da kažeš da bi pisao o tome. Ono što napišeš bi idealno trebalo da perfektno odgovara onome što ti želiš da preneseš, bez manjka ili viška teksta. Drugim riječima, da ne bude suviše dosadno, da kaže sve, a da nema bezveze balavljenja bez smisla, ili ponavljanja istoga u nedogled. Kako da izraziš jasno to što misliš i u manje riječi, i da to sve lijepo složiš je pri tome veći problem i to je svakome problem. Bio je očigledno problem i Blezu Paskalu koji je jednom prilikom rekao "Napisao bih Vam kraće pismo, ali nisam imao vremena" a u slučaju Svetozara Marovića ovaj problem se graniči sa bizarnim. Ustvari ne graniči se nego je još neku autobusku stanicu iza bizarnog. U ovom predizbornom govoru prije neki dan na primjer
http://www.youtube.com/watch?feature=player_embedded&v=VJ5nll0All8#! Svetozar je vjerovatno mislio nešto da kaže, ali što god da je to bilo, jedino što je postigao je da sad odje kod nas više niko nije siguran šta je iza a šta je ispred. Ljudima su uši otpadale od ove priče pa su morali stalno da aplaudiraju da ga nebi čuli.
