DEKLINACIJA BROJEVA DVA, OBA (OBADVA), TRI, ČETIRI
Pavle Rogić
Poznato je, da fleksivni jezici u svom historijskom razvitku očituju težnju, da gube neke od glagolskih i padežnih oblika ili čitave paradigme, a njihove funkcije prenose se na druge, sintaktički ili morfološki bliske ili srodne oblike ili paradigme. Dok su jezici svih slavenskih naroda osim bugarskog i makedonskog sačuvali do danas potpunu deklinaciju, u našem jeziku javlja se vrlo rano proces umiranja deklinacije glavnih brojeva, i taj proces postepenog izumiranja traje još i u naše doba. Brojevi od pet do devetnaest i dvadeset do devedeset izgubili su u 16. i 17. stoljeću svoju deklinaciju, a imenice, zamjenice i pridjevi uz njih nalaze se u genitivu plurala; ispor. sedam gradova, osam njihovih brodova, pod petnaest sjenastih lipa.
Danas se dekliniraju samo brojevi jedan do četiri, bilo da su sami, bilo da su sastavni dijelovi drugih brojeva (dvadeset i jedan, trideset i dva, sto četrdeset i tri i t. d.). No deklinacija brojeva dva, oba (obadva), tri, četiri nije ostala bez ograničenja. Kad se ti brojevi nalaze u službi atributa uz imenice, a pred njima nema prijedloga, oni se dekliniraju u svima padežima duala i plurala, jer su se u našem jeziku davno već pomiješah dualni i pluralni oblici. U takvim sintagmama imenica, pridjev i zamjenica uz te brojeve stoji u nominativu, akuzativu i vokativu duala s nastavkom -a za muški i srednji rod, a s nastavkom -e za ženski rod. U ostalim padežima nalaze se imenice, zamjenice i pridjevi u pluralnim oblicima. Navodim nekoliko primjera, kako se oni javljaju u pisaca prošlih stoljeća, ali samo sa područja štokavskih govora, jer u čakavskim i kajkavskim govorima živi i danas punim životom deklinacija tih brojeva:
Nitkor ne može dvjema gospodarom služiti (N. Ranjina). Reče... obima više rečenima stranama (Isprava hrv. iz 15. st.). Objema dvjema (t.j. ocu i materi) glavu odsiječe (Zbornik 1520). Zagrlim objema rukami (Vetranić). Po usta dvaju ah triju svjedoka (Ančić). Imena njegovije(h) dviju sestara (Radnić). Po razumu oviziju dviju naučitelja (Lastrić). Obima rukami zagrliše (Kanižlić). No izvadi dvije puške male, pa objema živi oganj daje (Vuk. nar. pjes.). Nije mogao upravljati objema tima oblastima (Daničić). Uđe u šator dviju robinja (Ibidem). Mnogo više primjera za sve padeže duala i plurala od 12. do 19. stoljeća može svatko naći u ARj. kod riječi dva, oba, četiri.
Isto se tako mijenjaju ti brojevi, ako se nađu iza prijedloga. Broj se s imenicom, zamjenicom i pridjevom nalazi u padežu, prema rekciji prijedloga. Evo nekoliko potvrda:
Od dviju starijih susjeda (Zbornik 1520). Dohođahu ljudi sa svijeh četirijeh strana (Ibidem). S onimi četirimi prćijami (Kašić). U prilici od četiriju živina (Margitić). Podiže ju s obadvima rukama (Pavić). Da sam mogao, bi(h) ga s obema rukama stisnuo (Obradović). Po obadvjema naravima dana jest oblast (Matović). U objema ovde pomenutim bugarskim knjižicama (Vuk). U njima četirma (Daničić). Više primjera vidi u ARj. kod riječi dva, oba, četiri.
Međutim, u ovakvim svezama već od najstarijih vremena (s kraja 12. st.) javljaju se usporedno s navedenim oblicima i drukčiji oblici, t.j. broj zajedno s imenicom, zamjenicom ili pridjevom, s kojima je u istoj sintagmi, bez obzira na rekciju prijedloga, ostaje uvijek u akuzativnom obliku ili, drugim riječima, postaje indeklinabilan. Evo za to potvrda: Bili su pošli u dve orьmanice (Pucić, spom. srp. 15 v.). Oda dva človjeka (N. Ranjina). Od ove dvi muke ka muke je veća? (D. Rahjina). Od dvije je vrste vjera (Divković). Polje ravno i široko sred dvije vojske (Gundulić). S obadve strane (Pavić). Iz obadva evanđelja (Leaković). Provedoše... Vujadina sa obadva sina (Vuk. nar. pjes.) S dvije oštre sablje u rukama (Ibidem). Izmiješani su ljudi od obadva zakona (Vuk. kovč.). Ni s četiri konja ne bi mu iz glave izvukao. (Vuk. posl.)
Indeklinabilnost iz takvih sveza počela je zahvatati sveze, u kojima su se ti brojevi nalazili bez prijedloga; ispor. Imena četiri episkopa (Kanižlić). Moglo bi se dodati dovoljno primjera iz knjiga obadva pomenuta spisatelja (Vuk). Pravi sud dva božja anđela (Vuk, nar. pjes. iz Herc.). Pravdanje dva muža i jedne žene (Pravdonoša 1852).