Ако је ''хвала'' похвала, онда је то једна ствар, а ако значи ''захваљујем'' онда је друга.
Ako i napravimo ovu razliku, opet se postavlja pitanje kako ovo „drugo
hvala“ može biti srednjeg roda. Slučaj je čak specifičan, jer postoji
samo jedna reč srednjeg roda sa završetkom
-a: doba. Ovaj „fenomen“ izazivao je (i još izaziva) brojne polemike, a prihvaćeno objašnjenje jeste to što se nekad
doba osećalo kao pluralija tantum srednjeg roda (jer to jeste oblik nominativa množine srednjeg roda), budući da je doba vremenski odsek koji je niz vremenskih trenutaka ili kraćih odseka; kasnije je iz množine „prešlo“ u jedninu. (Uzgred budi rečeno, zbog toga se ne preporučuje množinski oblik
dobima, već treba upotrebiti neki sinonim:
razdobljima, vremenima, periodima i sl.) Štaviše, ponekad se (dosta retko)
doba može sresti i u ženskom rodu. Prema tome, normativno prihvatanje imenice
hvala u srednjem rodu bio bi svojevrstan presedan, pa ne verujem da će se to desiti u skorije vreme (a ako i grešim u proceni, jedno je sigurno: još se nije dogodilo).
Drugi razlog, ne vidim razliku između izraza „hvala mu“ i srodnih „slava mu“, (crkvenog) „mir svima“ itd.
Od silne "hvale" niko nije primetio Feketeovu banalnu grešku:
Fekete (uz dužno poštovanje prema njemu) nekad ume da pogreši zaista grubo, i to ne samo u sklopu neke rečenice koja objašnjava nešto drugo, već i kad kaže: „Pravilno je ovako, ne ovako“ a u stvarnosti je baš obrnuto. Da li je ovo što Neskafica navodi greška ili nije, ne možemo znati, jer zavisi od konteksta (ako
se predsednik zahvalio na Ahtisarijevom planu, onda ovde nema gramatičke greške, ali to je neka druga priča

); u svakom slučaju, tvrdim (i pokušavam obrazložiti) da je i pored svega komentar oko kog je počela tema apsolutno na mestu.