Sve je od kraja druge strofe do kraja pesme sinestezija, ali je taj deo svakako i personifikacija.
Ne mora nešto biti samo jedna stilska figura i uvek samo ta figura. Stilske figure prosto određujemo u teoriji, a prema definicijama tih figura, nešto može u isto vreme spadati i u više od jedne od njih. Sinestezija jeste percepcija "pogrešnim" čulima, ali to ne znači da nešto što je sinestezija ne može u isto vreme biti i neka druga stilska figura — jednostavno u zavisnosti od toga kako je pisac sastavio svoju sliku. Vrlo često se u jeziku preklapaju više stilskih figura u istoj izreci, to samo pojačava stilski efekat.
"Boje, mirisi i zvuci razgovore vode" jeste svakako personifikacija (davanje čulnim nadražajima ljudskih osobina, očovečenje čulnih nadražaja), ali je ujedno verovatno i neka vrsta sinestezije utom što je, u toj personifikaciji, pesnik vizualne, mirisne i slušne čulne nadražaje sve zajedno postavio u slušnu percepciju.
No naravno, ključna je i najprva Bodlerova sinestezija u ovoj pesmi, ona na kojoj je i pesnik potencirao, tek ta iz treće strofe:
Neki su mirisi ko put dečija sveži,
zeleni ko polje, blagi ko oboje,
- drugi iskvareni, pobednički, teži,
Oboe; oboa kao glazbeni instrument.