Ђорђе, не буди недоследан. Са једне стране стално говориш о развоу језика, његовом прилагођавању свеукупном развоју друштва и комуникација, а са друге се круто држиш граматичких правила.
Nisu isto leksika i gramatika. Nije ništa neobično uzeti novu reč, ali kada je uzmeš, moraš je prilagoditi gramatici. Tako je i Časlavljev primer „guglovati Everest“. On je sasvim gramatičan i pravilan, samo što je noviji anglicizam. „Penjati Monblan“ pak uopšte nije gramatično. Evo kako taj odnos između mogućnosti egzibicija s leksikom, ali nemogućnosti egzibicija s gramatikom, srednjoškolcima objašnjava Ranko Bugarski u
Uvodu u opštu lingvistiku:
„
Gramatika je prinudna i uopštena jer nameće dosledne izbore između malog broja alternativa, a leksika pruža više slobode i znatno je specifičnija. Naši glagoli ne mogu istovremeno da budu malo u prezentu, malo u perfektu a malo u futuru, ali mi možemo za nekoga da kažemo da nije ni sitan ni krupan, ili da ima sivo-smeđe-zelene oči. U grubom poređenju sa mogućnostima prevoza u velikom gradu, gramatika je kao vožnja podzemnom železnicom, jednim uhodanim i uveliko prinudnim mehanizmom, dok je leksika sličnija vožnji automobilom, koja omogućuje obilaske, promene pravca i uopšte slobodnije ponašanje pri stizanju do istog odredišta.
Leksika svedoči o stvarima o kojima govore članovi neke jezičke zajednice, ali nam gramatika otkriva kako oni te stvari vide i kako o njima govore. Reči dolaze i prolaze sa tim stvarima, ali njih nadživljava
princip formalne organizacije koji im bar delimično nameće svoju sopstvenu strukturu. Zahvaljujući svojoj gramatici engleski ostaje germanski jezik, iako je danas možda i više od polovine njegovih reči romanskog porekla; a lingvistički identitet albanskog istrajava uprkos činjenici da je ovaj jezik svoju leksiku većinom pozajmio iz grčkih, latinskih, turskih i slovenskih izvora. Ako je leksika telo jezika, gramatika je njegova duša.“
(Domaći zadatak za samostalno razmišljanje: staviti prst na čelo i napraviti paralelu sa ranijim diskusijama o navodno opakim anglicizmima i turcizmima koji nam, navodno, pojedoše jezik, iako naš jezik, ma koliko turcizama i anglicizama i drugih pozajmljenica u sebi imao, nikada ne može biti turski ili engleski, već je to što jest, samo s bogatijim rečnikom, sa „slobodnijim ponašanjem pri stizanju do istog odredišta“.)
3) Да понуде мотивацију под којим би један стручњак, пред гневним језикословцем који не допушта никакве егзибиције са домаћим конструкцијама (истовремено тврдећи како је језик живо биће), али стране пропушта без провера и устезања (иако су и оне постале еквивалентним егзибицијама), могао ипак изабрати домаћи безизражајни и/или дужи препев уместо језгровитог страног израза.
Dakle, uopšte se ne radi o ekvivalentnim egzibicijama, već su to sasvim odvojene egzibicije, tako da se iza naoko jedne nedoslednosti zapravo krije duboka doslednost gnjevna jezikoslovca.
O veštačkome prepevavanju pozajmljenica nema niti govora, jer jezik jeste živa tvar a ne nečija igračka. On se, dakako, osim leksički, što je najizraženije, u manjem obimu menja i sintaktički, malo-pomalo, ali takvim promenama treba dosta vremena i njih treba čitava jezička zajednica da inicira i provede, a ne sâm planinarski klub.
Niko ne govori ovako osim planinara, jelda? Jeste. E pa, tu je kraj; ova sintaktička konstrukcija ostaje njima na dušu, a u opštem govoru i u standardnom srpskom jeziku falična je i nepravilna, jer u njemu „penjati“ + akuzativ znači nešto sasvim drugo, a ljudi SE PENJU NA vrhove, planine, stene, spratove, terase, brda, krovove, kuće, drveta, pa i stolove kada malo više popiju.
(Da se razumemo, ne bi bio problem da su planinari iznašli za sebe novi termin i počeli ga koristiti u svojoj struci. Problem je to što su oni nasilu promenili sintaksu već postojećeg glagola, i to što njihovo „penjati“ + akuzativ zapravo već znači nešto sasvim drugo u jeziku.)