Postoji pravilo, i prema njemu će biti "zmaju", "tigre" i "šišmišu", međutim u savremenom jeziku će se verovatno javiti i "tigru", zbog čega ovo ostaje otvoreno pitanje koje lingvisti još uvek proučavaju.
Kakvo je pravilo? Prosto, sve imenice muškoga roda grade vokativ nastavkom -e, osim onih u kojih se osnova završava nekim palatalnim suglasnikom. Ako ih se osnova završava palatalnim suglasnikom (lj, nj, j, đ, ć, dž, č, ž, š), onda se dodaje nastavak -u. (Ali, to se ne odnosi na naknadnu palatalizaciju koja se javlja u vokativu imenica osnove na velarni suglasnik; recimo, vokativ od imenice "vuk" glasi "vuče", jer je osnova na -k, pa se dodaje nastavak -e, a on zatim naknadno uzrokuje palatalizaciju. Od imenice "mač" pak vokativ jeste "maču", pošto se osnova sada ovde završava palatalnim suglasnikom.) Nastavak -u doći će, ako se ne varam, fakultativno pored -e i kod nekih imenica osnove na -r, jer je u ovih to krajnje -r ranije bilo mehko kao god što su to bili palatalni suglasnici.
(A pazi sad, zbog ovoga pravila, i vokativ od imena "Miloš" biće, dakle, "Milošu", i to jeste pravilan vokativ, dok je danas rasprostranjeni oblik "Miloše" kasnije nastao i norma ga je prihvatila zbog njegove odomaćenosti. Stoga su danas za ovo ime pravilna oba, ali jedan je u neku ruku ispravniji — i to, onaj manje običan i skoro nepostojeći!
)
No, nastavak -u počeo se u savremenome jeziku malčice širiti na račun nastavka -e. Izgleda da se napravila nekakva sociološka upotrebna podela između njih dvaju — dok je ovo što smo napred rekli čisto gramatička distribucija dvaju nastavaka, nastavak -u u suvremenome jeziku dobio je, izgleda, i izvesnu dodatnu konotaciju: počeo se prevashodno upotrebljavati uz pogrdne imenice. Tako, mesto gramatičnih vokativa "seljače", "morone", "idiote", "debile", mi danas imamo u govornom jeziku vokative "seljaku (jedan)", "moronu", "idiotu (nijedan)", i naročito "debilu". Lingvisti su još u dilemi oko ovakvih slučajeva i takvoga neobičnog ponašanja nastavka -u, dakle kolebaju se još uvek i oni između dveju opcija... A zatim se, izgleda, taj nastavak -u proširio i više, no o tome već nećemo govoriti uopše kao o delu norme: "hej, čoveku", "momku", "profesoru" i sl., kako katkad govori neka današnja mladež, ostaju sasvim nepravilni.
Dakle, sa oblicima vokativa su u našem jeziku u toku izvesni evolutivni procesi, zbog čega se javljaju kolebanja i dvoumice, ali generalno pravilo je onakvo kako smo iznad rekli, pa se prema njemu možeš slobodno ravnjati kada si u nedoumici.
