(Eto, baš sam pisao o akcentu, samoglasnicima i suglasnicima, pa me ti s Klajnom preteče.

)
Можда у вас општих лингвиста. Србисти и не помињу партикуле.

А прилози и адвербијали нису исто. Зато се и користи термин
адвербијал — свакако је краће него ’синтактичка јединица са прилошким значењем’.
Eh, da je to jedina razlika između nas teoretičara lingvistike i vas srbista, gdje bi nam kraj bio!

Ризикујем да испаднем глуп, али
зашто? Шта то још значи
речца, где се она то још употребљава, ко ју је чуо изван науке о језику, па је наједном
партикула чаробна реч која нас решава „двосмислице и недоумице“ коју са собом носи
речца? Ајде да некако, некако разумем да се
спона користи ређе него
копула, али неке
фазоне стварно не разумем... Дајте онда и
вербум, номен, прономен, провербум, адјектив...

Pa kako zašto, o tome smo i počeli diskusiju. Termin "rečca" vrlo asocira na ono što i znači — "mala reč". A taj termin uopšte ne znači to. Meni je nastavnik srpskog u osnovnoj školi, kada je predavao vrste reči, i objašnjavao rečce tako: "to su one male reči što..." Hm?

Ili, ja sam u osnovnoj školi učio i o "naglascima" u našem jeziku. A evo, danas su apsolutno preovladali "akcenti". A i "vokali" i "konsonanti" polako ali sigurno osvajaju prostor "samoglasnika" i "suglasnika", od kojih je ovaj drugi i strašno dvosmislen termin i u samoj lingvistici, jer nikad ne znaš da li ubraja u sebe sonante ili ne ubraja, dok u internacionalnoj terminologiji to nije slučaj, jer lepo imaš "vokale", "sonante" i "opstruente" (koji rešavaju problem, a koje nemamo u domaćoj terminologiji), i zna se šta je šta. (A zamisli i tu papazjaniju, isto iz osnovne škole — "samoglasnici,
sonanti i suglasnici".

Usred domaćih strani termin.)
Sve je to problematično, i ta neujednačenost, i nedoslednost (jedni lingvisti pišu o "samoglasnicima", drugi o "vokalima"), i nije zdravo za terminologiju. (Evo sad, Joe je okačio sasvim zgodan Klajnov članak.)