Naravno, ali standard više nije dijalekat. Dijalekt je samo poslužio kao osnovica, ali standardni jezik se zatim nadgrađuje i „pušta u promet“, tj. u javnu upotrebu, službenu upotrebu, pisanu upotrebu.
Od toga trenutka, standard se sâm razvija, ne zavisi više od dijalekta. Dijalekat je poslužio samo onda kada je trebalo
stvoriti neki standard, ali od trenutka od kada je stvoren — standardni jezik je „organizam“ za sebe, neovisan o dijalektu. (Inače bi i moj đedo, koji je izvorni govornik istočnohercegovačkog dijalekta, onda trebao biti jezički reper.) Što znači kako standardni jezik ima
vlastiti sustav, koji više nije sustav nijednoga dijalekta.
Možda niko i ne govori standardnim jezikom po rođenju, kao maternjim idiomom, ali ogromna masa obrazovanih ljudi se koristi njime u javnoj komunikaciji. I oni su ti koji dalje „guraju“ razvoj standarda. Nijedan jezik, ma koliko veštački po postanku bio, ne može odoljeti jezičkoj promeni. To je neminovna posledica samoga njegovog
postojanja u vremenu. Kao kakav fizički zakon — ako neki jezik
postoji, onda se on i menja proporcionalno s vremenom.
Standardizacija jezika je takav zanat kojemu je cilj to da omogući što veću funkcionalnost standardnoga jezika u javnoj komunikaciji. I ako danas ogromna većina ljudi u javnoj komunikaciji (znači, ne u dijalektu!), dakle ogromna većina ljudi koji se koriste standardnim jezikom (ne prizrensko-timočkim dijalektom!), futur grade pomoću enklitičkih oblika glagola
hteti i konstrukcije
da + prezent, onda je i to danas odlika
standardnoga jezika. (Dakle, ne dijalekta ovog ili onog, nego standardnoga javnog jezika i
njegova vlastitog sustava.)
Inače bi sve intervencije u standardnom jeziku bile bespotrebne, standardizacija i jezička politika bila bi sasvim bespotrebna, ništa ne bi
moralo da se revidira ili osuvremenjuje — nego lijepo uzmi knjigu od prije dvjesto godina, pogledaj šta je bio osnov i norma standardnoga jezika, pa eto ti pravilnog i nepravilnog; možeš da pričaš kako hoćeš, ali „pravilno“ je zamrznuto u trenutku kada je nastalo i to ti je što ti je. Kô da je latinski, a ne srpsk(ohrvatsk)i.
