Pozdrav Marko,
Pažljivo sam pročitao tvoju argumentaciju za upotrebu dativa u ovakvim rečenicama, i interesantna je, kao i diskusije iz linkovanog treda na istu temu. Probaću da dam svoje vidjenje ovoga što si pitao.
U jeziku ne postoji zlatni standard za uporedjivanje i nema upotrebe koja je a priori pravilna ili nepravilna. Činjenica da je neka konstrukcija uobičajena u jeziku govori sama za sebe da je i pravilna. Po meni nema toga filozofa koji će moći da dokaže da je neispravno reći "Onemogućiti Marka da uradi nešto" kad većina ljudi koji govori srpski jezik osjeća da je ta konstrukcija prirodna. Isto važi i za opciju sa dativom. Jednostavan odgovor za mene je da su obije varijante u upotrebi.Neko koristi obije, i kao ti osjeća nijanse u značenju u različitim kontekstima u zavisnosti od tona koji se želi prenijeti, svrhe govora, slušalaca i slično. Drugi koriste najčešće ili isključivo jednu od opcija, što je slučaj i sa mnom. Ja sam definitivno čovjek akuzativa u ovom slučaju,što po ovome što ti reče znači da pripadam trećoj strani u konfliktu oko ovog pitanja

Da probam da analiziram ovo malo. Ako zamijenimo infinitivni komplement u tvom primjeru "Onemogućiti Marka da.." sa predloškim komplementom "u njegovom naumu", vidimo da je dativ nemoguć:
Onemogućiti Marka u njegovom naumu.
a ne
Onemogućiti Marku u njegovom naumu.
U ditranzitivnoj konstrukciji, kao:
Onemogućiti Marku pristup internetu.
"Marku" je dativ ali nije direktni objekat glagola "onemogućiti", to je "pristup internetu". Usudiću se da kažem da svaki glagol u ovoj konstrukciji, ima direktni objekat u akuzativu i indirektni u dativu. Nije moguće imati oba objekta u akuzativu kao:
Onemogućiti Marka pristup internetu.
(mala digresija: U engleskom jeziku u konstrukciji sa dva objekta, koji su najčešće dvije imenične fraze, nije prirodno da direktni objekat dodje prvi pa onda indirektni.Da bi se uspostavile relacije izmedju elemenata u rečenici na način na koji mi to radimo padežima, u engleskom je redosled sintaktičkih konstituenata u rečenici veoma rigidan. Mi u srpskom imamo padeže pa možemo da tumbamo riječi i fraze u rečenici kako oćemo. Tako može i "Onemogućiti pristup internetu Marku" kao i "Onemogućiti Marku pristup internetu", iako i kod nas postoji jasna preferencija za drugu opciju, dje indirektni objekat prethodi direktnom. Jedino kad su u pitanju kratke zamjenice stvar je kao i u engleskom, redosled je obavezan pa ne može "Onemogućiti pristup internetu mu" )
U obrazloženju mog opredjeljenja za akuzativ ja bih se poslužio istom logikom kao i jedan od učesnika u diskusiji na linkovanom tredu koji je uporedio "onemogućiti" sa grupom glagola koji su mu sinonimi. Pošto "spriječiti" i"omesti" jasno traže direktni objekat u akuzativu, vjerovatno je to razlog što intuitivno biram akuzativ sa "onemogućiti". Opet kažem, pitanje je upotrebe pa ponekad i verzija sa dativom mi lakše legne na uvo iako je vjerovatno ne bih upotrebio.
Može biti da se dativ ušunjao u upotrebu sa "onemogućiti" zato što je sa ovim glagolom očigledno moguća paralelna konstrukcija sa dva objekta koju sam maloprije naveo, (ditranzitivna konstrukcija) dje je sličan redosled riječi, iako ne i potpuno isto značenje:
Onemogućiti Marka da koristi internet.
Onemogućiti Marku pristup internetu.
Razlika u značenju je da u drugoj rečenici ne "onemogućavaš" Marka nego pristup internetu, iako se na isto svodi. Znači, moj odgovor na ovo tvoje vidjenje razloga za upotrebu dativa u rečenici sa Srbima:
У нашој реченици где Срби праве проблем , а ''онемогућити'' је (претпостављам (ето на чему стоји моја теорија)) глагол који се разликује од глагола ''пожелети'' по томе што није глагол који означава интеракцију живих бића, ми дативом преусмеравамо деловање глагола на ''посету/посећивање гробљу''. Посећивање притом није живо биће (осим ако му веома бујном маштом и напредном метафизиком не придамо те особине; читај: стилски) и ту је акузатив свакако употребљив.
Акузатив (живо): Онемогућити Марка да учи.
Датив (живо): Онемогућити Марку да учи/учење.je da upotreba dativa i akuzativa u ovoj konstrukciji nema veze sa živim i neživim bićima i da su razlozi za postojanje akuzativa i dativa sintaktičke prirode. Akuzativ je "default" izbor a "dativ" je alternacija koja može ili ne može biti prihvatljiva u zavisnosti od prirode komplementa glagola koji upotrebljavamo u rečenici.
Zamijenimo li Marka sa mašinom, dilema "dativ" ili "akuzativ" u konstrukciji sa "da" infinitivom ostaje ista:
Onemogućiti mašinu/mašini da napravi grešku u proračunu.
Kad koristimo infinitivni "da" komplement oba padeža su očigledno moguća (bar za dio ljudi kojima je srpski maternji, bar sa nekim glagolima, i bar u nekim situacijama) pa bilo to o čemu pričamo živo ili neživo. U rečenici "Onemogućiti Marka da koristi internet" postojanje glagola u infinitivnom komplementu nameće čitanje "Marka" kao subjekta infinitivne rečenice. U konstrukciji sa predloškim komplementom takvo direktno čitanje nije moguće i glagol "onemogućiti" prirodno uzima akuzativ a ne dativ, i to bi bilo čini mi se najbliže semantičkom objašnjenju ovog problema. U "Onemogućiti Marka da uči" Marko je semantički jednako objekat glagola "onemogućiti" i subjekat glagola "da uči", kao što si ti jednako Marko koliko si i Stefanović. Sintaktički, "Marko" ide sa "onemogućiti", čiji je objekat, ili drugim riječima, ne formira sintaktički konstituent sa "da uči". Infinitiv "da uči" je lančani komplement glagola "onemogućiti". U konstrukciji sa dva objekta akuzativ sa indirektnim objektom nije moguć, kao što rekoh jer ne mogu dva akuzativa. Znači, ako govorimo u učenju, ne može akuzativ u:
Onemogućiti Marku učenje. (Marka jasno ne radi)
ali ni sa glagolom "podariti" i "bebom" u istoj konstrukciji Marko je i dalje u dativu a beba je opet u akuzativu:
Podariti Marku bebu.
pa iako je "beba" živ stvor

Ali na stranu konstrukcija sa dva objekta, ako uzmemo i konstrukciju sa jednim objektom i glagolom "omogućiti" koji ne uzima imenicu u akuzativu kao objekat, meni je ista stvar. Ne znam šta lingvisti kažu ali meni je logično analizirati "Marku" u "Omogućiti Marku da koristi internet" kao direktni objekat pa iako nije u akuzativu. Sa glagolima kao što je "omogućiti" ili "pomoći", kao i nekim drugim, kad ovi glagoli uzimaju živo biće za objekat, taj objekat je očigledno u dativu. Naravno kad nije u pitanju živo biće objekat je u "default" padežu za direktni objekat- akuzativu, kao što je slučaj sa imeničnom frazom "pristojan život" u ovoj rečenici:
Omogućiti Marku pristojan život.
Pošto imamo takav slučaj da je sasvim prirodno reći "Omogućiti Marku da koristi internet", možda je i to objašnjenje zašto je dativ prihvaćen i sa "onemogućiti": "Onemogućiti Marku da koristi internet."
Uglavnom, da ne nagadjam više, ono kako mi se čini da je logično analizirati ovu konstrukciju je onako kako to rade i u engleskom jeziku u istoj situaciji.
U tom smislu prva stvar koju treba uočiti je da je drugačija relacija izmedju "
Marku" i "
pristup internetu" u "
Onemogućiti Marku pristup internetu" i s druge strane
"Marka" i "
da koristi internet" u "
Onemogućiti Marka da koristi internet"."
Pristup internetu" je objekat ali "
da koristi internet" nije i korišćenje termina kao
objekatska rečenica za ovu konstrukciju treba izbjegavati jer unosi zbrku.
Da bi se to shvatilo, potrebno je razumjeti da postoji odredjena grupa glagola u srpskom jeziku, kao i u engleskom, koji se nazivaju "lančani glagoli" (catenative verbs). To su glagoli koji mogu da uzmu infinitiv glagola kao komplement i tako naprave lanac glagola u rečenici koji teoretski može biti beskonačan. Na primjer:
Rekao mi je da pokušam da zamolim dekana da mi dozvoli da nastavim da studiram na odsjeku za srpski jezik i književnost.
Perfektna rečenica u kojoj imamo čak 6 glagola od kojih samo prvi, "rekao", izražava i glagolsko vrijeme, dok su ostali u infinitivu.
Druga stvar koja je važna u razumijevanju ove konstrukcije je da onda kad "lančani" glagol uzima imeničnu frazu kao objekat, ta imenica razdvaja taj glagol od njegovog glagola-komplementa.Ta imenična fraza semantički se jasno tumači i kao objekat "lančanog" glagola ali istovremeno i kao subjekat pomoćne rečenice. Tada govorimo o "kompleksnoj lančanoj konstrukciji". U ovoj rečenici lančani glagol "zamoliti" formira takvu konstrukciju:
zamolim dekana da mi dozvoli
Znači, u ovoj konstrukciji jedan je subjekat "lančanog" glagola a drugi je njegovog komplementa: Ja da zamolim, a dekan da dozvoli. Isti slučaj je sa "
Rekao mi je da pokušam": Neko je rekao a ja da pokušam. Iako ne izgleda tako i konstrukcija
"dozvoli da nastavim" je isto tako "kompleksna", jer opet imamo da "on dozvoli a ja nastavim". Stvar je čini mi se u tome da je položaj ličnih zamjenica u srpskom specifičan u tranzitivnoj konstrukciji.
Dozvolio (mi) je da nastavim da studiram.
Objekat "mi" mora doći izmedju leksičkog glagola "dozvoliti" i pomoćnog glagola "je", ne može: "Dozvolio je mi da nastavim da studiram". U slučaju glagola u lancu, imamo slučaj da lična zamjenica koja je subjekat glagola u kompleksnoj konstrukciji prethodi glagolu čiji ona nije subjekat:
..dekana da
mi dozvoli da nastavim..
"mi" je naravno subjekat glagola "nastavim" a ne glagola "dozvolim", ali u ovom slučaju nije moguć redosled kao sa ostalim imenicama:
..dekana da dozvoli
mi da nastavim..
Kad je objekat vlastita ili neka druga imenica, redosled u kompleksnoj konstrukciji mnogo jasnije izražava da je objekat glavnog glagola istovremeno subjekat infinitiva koji slijedi:
..dekana da dozvoli
Marku da nastavi..
"Marko" je jasno subjekat u infinitivnoj rečenici "Marko da nastavi..",
Kad je subjekat oba glagola isti onda se govori o "prostoj lančanoj konstrukciji", i tu naravno nema imenične fraze koja razdvaja dva glagola. U ovoj rečenici to su konstrukcije: "pokušam da zamolim" (ja pokušam i ja zamolim), i "nastavim da studiram" (ja nastavim i ja studiram)
Mnogo češće ova konstrukcija nije tako razgranata kao u primjeru koji sam dao. Evo jednostavniji primjer proste konstrukcije, sa samo dva glagola, kakve najčešće izgovaramo:
Zaboravio sam da ponesem ključeve.
i složene:
Nagovorio sam Marka da ponese ključeve.
Ono što treba uočiti je da su ove "da + glagol" infinitivne konstrukcije rečenice kao bilo koje druge, s tom razlikom što one ne mogu stajati same za sebe nego imaju funkciju unutar šire rečenice koja mora sadržati glagol koji izražava vrijeme. Infinitivna konstrukcija naravno ne izražava vrijeme, što znači da se ne mijenja njena forma sa promjenama glagolskog vremena osnovnog glagola u rečenici: Zaboraviću da ponesem ključeve, Zaboravim da ponesem ključeve, Zaboravio sam da ponesem ključeve.